TEŠKO je zamisliti da ima ljudi koji se nadaju da NASA-in rover Perseverance, lansiran 30. srpnja ove godine, tijekom svoje misije na Marsu neće pronaći tragove života.
No ima ih, i to ne među fundamentalističkim vjernicima koji ne bi voljeli da im išta poljulja uvjerenje da je život na Zemlji jedinstvena pojava u svemiru u kojem su zvijezde samo ukras na nebu. Može ih se naći čak i među ozbiljnim astrobiolozima. Jedan zanimljiv video na tu temu napravio je 2018. tim znanstveno-popularnog kanala Kurzgesagt (dolje).
Film upozorava da bi svako otkriće izvanzemaljskog života moglo biti loša vijest. Što bi taj život bio napredniji, to bi otkriće bilo užasnije. Zašto?
Prijetnja opasnih supernaprednih izvanzemaljaca
Zloslutna predviđanja na temu kontakta ljudi s izvanzemaljcima imaju podužu povijest, ne samo u znanstvenoj fantastici. Primjerice, britanski znanstvenik Stephen Hawking upozorio je prije pet godina da bi nastojanja ljudi da uspostave kontakt s izvanzemaljcima mogla biti opasna jer se oglašavanjem našeg postojanja povećava rizik da Zemlju osvoji neka superiorna, predatorska civilizacija.
"Ne znamo puno o izvanzemaljcima, ali znamo o ljudima", rekao je slavni fizičar.
"Ako pogledate povijest, kontakti ljudi s manje inteligentnim organizmima često su bili razorni iz perspektive ovih drugih, a susreti među civilizacijama, tehnološki naprednih s nerazvijenima, prošli su loše po manje napredne. Civilizacija koja primi neku od naših poruka mogla bi biti milijardama godina ispred nas. U tom slučaju ona bi bila puno moćnija, a nas ne bi morala doživjeti kao puno vrednije od bakterija", rekao je 2015. Hawking koji je bio poznat po tome da je volio iznositi bombastična znanstveno-popularna predviđanja.
No slavni fizičar ipak se složio da ljudi trebaju nastaviti tragati za kontaktom s izvanzemaljcima, unatoč rizicima.
Postoje i znanstvenici koji su puno optimističniji. Naime, bilo bi za očekivati da će civilizacija, koja je toliko tehnološki napredna da može putovati među zvijezdama i prevaliti tolike udaljenosti da može doći do nas, biti dovoljno miroljubiva i empatična da nas neće samo pregaziti kao nevažne i 'uglavnom bezopasne' kako nas je sažeto opisao znanstveno fantastični klasik Vodič kroz galaksiju za autostopere. Što je neka civilizacija manje društvena i empatična, veća je vjerojatnost da će sama sebe uništiti.
Fermijev paradoks: Ako izvanzemaljci postoje, zašto ih ne vidimo?
No ovdje nas zapravo ne zanima taj dio priče. U fokusu nam je pitanje zašto bi loša vijest bilo otkriće života, čak i primitivnog, negdje na Marsu ili drugdje u Sunčevom sustavu. Pronalazak života u svemiru uglavnom se doživljava kao svojevrstan sveti gral suvremene znanosti. Mnogi smatraju da bi to bilo jedno od najvećih otkrića u povijesti čovječanstva. Što bi u njemu moglo biti problematično?
Za razumijevanje odgovora na ovo pitanje potrebno je prije svega razumjeti tzv. Fermijev paradoks.
Riječ je kontradikciji na koju je ukazao talijanski fizičar Enrico Fermi. Naime, on je 1950. u neformalnom razgovoru s kolegama s kojima je radio u Los Alamos National Laboratory postavio sljedeće pitanje: "Ako su izvanzemaljci svakodnevica, zašto još nismo uspostavili kontakt s njima?" Time je ukazao na naizglednu kontradikciju između nepostojanja dokaza o egzistenciji inteligentnih izvanzemaljaca i velike vjerojatnosti za njihovo postojanje koja proizlazi iz raznih procjena, među ostalim i iz poznate Drakeove jednadžbe (grafika dolje).
Drakeova jednadžba
Bojan Pečnik, koji je doktorirao na Institutu za ekstraterestijalnu fiziku Max Planck u Njemačkoj, jedan od voditelja projekta Hipersfera, kaže da baš nije obožavatelj Drakove jednadžbe.
"Ona zahtijeva brojne ulazne parametre o kojima u najboljem slučaju možemo nešto zaključivati samo na primjeru naše trenutne civilizacije. Drugim riječima, ona zahtijeva veće i opsežnije znanje kao ulazno nego što ga daje kao izlazno. No kada bismo taj prigovor iznijeli astronomima, oni bi uglavnom slegnuli ramenima uz komentar da je to najbolje što imamo, a ionako nije ozbiljna procjena već alat u približavanju problematike javnosti", kaže Pečnik.
Argumentacija Fermijevog paradoksa
Tijek logičke argumentacije na kojoj se temelji Fermijev paradoks je sljedeći:
- U Mliječnom putu ima između 250 i 500 milijardi zvijezda među kojima ima na stotine milijuna sličnih našem Suncu.
- Velika je vjerojatnost da neke od tih zvijezda imaju stjenovite planete nalik na Zemlju u nastanjivoj zoni.
- Mnogi od tih sustava mnogo su stariji od Sunčevog. Ako je Zemlja standardan primjer evolucije života, na nekima od ekstrasolarnih planeta život se mogao razviti prije više stotina milijuna, ili čak više milijardi godina.
- Neke od takvih civilizacija odavno su mogle razviti sposobnost putovanja među zvijezdama. To je tehnološko ostvarenje koje mi ljudi tek počinjemo razvijati.
- Čak i uz relativno sporo putovanje, Mliječni put, čiji je promjer između 170.000 i 200.000 svjetlosnih godina, mogao bi se prijeći u relativno kratkom razdoblju od nekoliko milijuna godina.
- Budući da postoje mnoge zvijezde slične Suncu koje su milijardama godina starije od Sunca, Zemlju su već trebali posjetiti izvanzemaljci ili barem njihove sonde.
- No, unatoč navedenom, za sada još uvijek nemamo uvjerljivih informacija da se to dogodilo.
Astronom Ian Crawford sa Sveučilišta u Londonu u srpnju 2000. godine u časopisu 'Scientific American' objasnio je da je neka izvanzemaljska civilizacija, čak i da je jedina u Mliječnom putu, kroz relativno kratko vrijeme mogla naseliti čitavu galaksiju. Uzmimo da društvo s raketnom tehnologijom nalik na našu kolonizira druga dva planeta te da nakon nekoliko stotina godina te dvije kolonije uspostave još dvije nove. Tom brzinom trebalo bi između 5 i 50 milijuna godina da se kolonizira čitava galaksija.
Pečnik smatra da bi prilika za nastanak života moglo biti i značajno više.
"Postojanje života ne bi trebalo ograničavati na nastanjivu zonu. Koncept nastanjive zone preslikava nama jedini poznati primjer života u kompletan galaktički zoološki vrt, kao neko relevantno ograničenje. No Jupiterovi, pa čak i Saturnovi mjeseci primjeri su potencijalno nastanjivih tijela čak i za život kakvog poznajemo, dok je Titan dobar primjer potencijalnog staništa za život bitno različit od našeg, a svi oni su izvan tzv. nastanjive zone. Astronomi će uglavnom opet reći da je to najbolji koncept koji trenutno imamo. Moj prigovor je da on nije konceptualno dobar i da ga u astrobiologiji uopće ne bi trebalo koristiti, mada je u popularizaciji znanosti zgodan alat", tumači Pečnik.
"Po onom što znamo o nastanku života na Zemlji, život će zauzeti svaku nišu u kojoj ima ikakvu mogućnost opstati. Što više znamo o egzoplanetima, sve više uviđamo da naš planetarni sustav nije naročito poseban; dapače, lako bi moglo ispasti da je dosadno uobičajen, kao što je uobičajena i naša matična zvijezda. Intuicija mi govori da će se pokazati da je slična situacija i sa životom na egzoplanetima. Po meni je smislenije pitanje od pitanja ima li izvanzemaljskog života ono koliko je izvanzemaljski život daleko od nas", kaže Pečnik.
Veliki filtri u razvoju života
Od 1950-ih do danas mnogi su znanstvenici pokušali objasniti Fermijev paradoks. Na tu temu napisano je mnogo knjiga, među kojima je jedna od poznatijih "Gdje su izvanzemaljci" koja predstavlja 50 mogućih odgovora.
Kao najuvjerljiviji među njima obično se uzimaju odgovori da su inteligentni izvanzemaljci iznimno rijetka pojava, da je trajanje takvih civilizacija relativno kratko ili da oni iz raznih razloga ne komuniciraju s nama.
Prva dva tumačenja pokriva teza o tzv. velikom filtru. Uzmimo da je ona najvjerojatnija.
Prema njoj na putu razvoja života od nežive materije do tehnološki napredne civilizacije mogu postojati teško premostive stepenice i zapreke, koje sačinjavaju svojevrsne filtre. Neki takvi filtri mogli bi biti iza nas.
Kao teško premostiva stepenica najčešće se spominje relativno mala vjerojatnost za prvi korak koji se naziva abiogeneza - razvoj složenih samoreplicirajućih molekula u prve, jednostavne žive organizme.
Također se navodi razvoj složenih eukariotskih stanica iz mnogo manjih i jednostavnijih prokariotskih. Za razliku od prokariota, eukarioti, među ostalim, imaju brojne stanične strukture poput jezgre, membrana i organela. Primjerice, zna se da je jedna važna organela, mitohondrij, koja je svojevrsna tvornica energije koja daje veliku evolucijsku prednost eukariotima, nastala tako što je neka stanica u nekom trenutku u povijesti progutala drugu stanicu, a da je nije uništila već je ušla u simbiozu s njom. Za sada nemamo potvrde da se to dogodilo više puta, odnosno da je to česta pojava.
Nadalje, jedan od filtara mogli bi biti i kozmički događaji poput nepovoljnih promjena uvjeta na planetu.
Jedan od filtara moglo bi biti i razmnožavanje mejozom, odnosno spolno razmnožavanje koje nije postojalo kod prokariota.
Konačno, neki koraci u razvoju energetski skupog mozga sposobnog za složeno razmišljanje i korištenje oruđa također predstavljaju malo vjerojatne događaje.
Veliki filtar možda je ispred nas
No stručnjaci smatraju da bi neki veliki filtar koji čini da su tehnološki superrazvijene civilizacije rijetke mogao biti ispred nas.
Naime, postoji mogućnost da inteligentna bića, nakon što postanu dominantna na planetu i ovladaju resursima i drugim vrstama, često kreću putem samouništenja. Tehnologija je dvosjekli mač. S jedne strane povećava sigurnost, trajanje i udobnost života, no s druge povećava ugrozu za planet i život, uključujući i samu dominantnu vrstu.
Primjerice, tehnološki napredne civilizacije sposobne su razviti razorna nuklearna i biološka oružja koja im mogu postati prijetnja. Probleme im može stvoriti i razvoj umjetne inteligencije.
Također mogu iscrpiti resurse, zagaditi planet i ugroziti njegovu klimatsku stabilnost.
Konačno, sasvim je moguće da na našem putu tehnološkog razvoja postoje neke prijetnje koje u ovom trenutku nismo sposobni ni zamisliti jer nismo sposobni zamisliti tehnologije budućnosti.
Dysonova sfera prikuplja energiju zvijezde. Razvijene civilizacije troše više energije
"Što je tehnologija naprednija, to je njen potencijalno negativan utjecaj na globalni okoliš veći, bez obzira možemo li ga predvidjeti ili ne. Naime, što je civilizacija naprednija to je veći potrošač energije i resursa i veći tvorac pritiska na okoliš", kaže Pečnik.
Rezime je da je razloga za strah to manje što je veliki filtar dalje u povijesti iza nas. Za našu perspektivu opstanka kao vrste bilo bi najbolje da je najteže premostiva stepenica abiogeneza - da su uvjeti za nastanak i opstanak života toliko zahtjevni da je vjerojatnost za njegovo postojanje izuzetno mala.
U tom smislu otkriće života na Marsu bilo bi loša vijest jer bi značilo da nastanak života iz nežive tvari nije rijetka pojava. To bi također podrazumijevalo da je i vjerojatnost za evoluciju složenijeg života, pa i tehnološki naprednog poprilična. Naravno, pritom bi trebalo potvrditi da organizmi koje pronađemo na Marsu nisu neki naši daleki rođaci, odnosno da život nije nastao samo jednom da bi se potom prenio s Marsa na Zemlju ili obratno.
Ako bismo na Marsu otkrili tragove složenijeg života, vjerojatnost da je veliki filtar pred nama, a ne iza nas još bi se značajno povećala.
Kada bismo pronašli ostatke neke tehnološki razvijene civilizacije, to bi značilo da je vjerojatnost njihova postojanja 100%. U tom slučaju i vjerojatnost da je veliki filtar ispred nas bila bi velika.
Pečnik mogućnost da je veliki filtar ispred nas ne gleda tako crno.
"Naime, ako nema velikog filtara ispred nekog tko je ovako neobuzdan, nepromišljen, sebičan i divlji, onda bismo stvarno imali razloga za zabrinutost od drugih tehnološki naprednih civilizacija. Ako je pak veliki filtar ispred nas i ne propušta među zvijezde nekoga tko može imati značajan negativan utjecaj u galaksiji, možemo se lakše veseliti bliskim susretima treće vrste. Osim toga, spoznaja o filtru pred nama može nam biti dobar razlog da kao pojedinci i kao društvo stremimo da postanemo bitno bolji nego što smo sada", poručuje naš astrofizičar.