ŠTO DRŽI liberalnu demokraciju na okupu? Što može unijeti razdor u liberalnu demokraciju?
Bila su to neka od pitanja koja su se pojavila kod autorice The Atlanticova teksta, Rachel Donadio, dok je početkom 2021. godine slušala francuskog ministra obrazovanja Jean-Michela Blanquera kako brani prijedlog koji je iznesen pred naciju. Mjesto je bilo veličanstveno: francuski Senat (gornji dom francuskog parlamenta), dvorana elegantna poput opere. Prijedlog zakona koji je iznosio bio je jednako velik, barem po imenu: Načela Republike i borba protiv separatizma.
Blanquer je govorio pod mramornim pogledom Jean-Baptiste Colberta, arhitekta rane moderne Francuske, čiji je spomenik stajao visoko iza njega.
Colbertove kovrče do ramena bile su u kontrastu s Blanquerovom uglađenom krunom. Sada pretvoren u zakon, zakonski prijedlog borbe protiv separatizma posljednji je plotun u stoljetnoj borbi između francuske države i organizirane religije. Proguran od vlade francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, zakon je osmišljen kako bi dao još veću službenu težinu ideji laïcité, izrazu koji se slobodno prevodi kao "sekularizam", ali je znatno kompliciraniji i politički snažniji.
"Liberté, egalité, fraternité", a što je laïcité
Svi znaju za "Liberté, egalité, fraternité" (sloboda, jednakost, bratstvo). Ali laïcité je ono što definira najžešće linije podjela u suvremenoj Francuskoj. Pojam se pojavio kako bi izrazio jedinstveno francusko inzistiranje da religija, zajedno s vjerskim simbolima i odjećom, treba biti odsutna iz javne sfere. Nijedna druga država u Europi nije slijedila ovaj put. Sama riječ potječe od starogrčkog izraza za narod ili laike, za razliku od svećeničkog staleža.
Laïcité nije isto što i sloboda vjere (slobodno ispovijedanje vjere zajamčeno je francuskim ustavom). Ono što ponekad znači je sloboda od vjere. U vrijeme kada teroristički napadi potaknuti religijom nastavljaju traumatizirati Francusku, laïcité se neraskidivo upleo u pitanja nacionalnog identiteta i nacionalne sigurnosti.
Prijedlog zakona o kojem je Blanquer tog dana raspravljao u francuskom Senatu predstavljao je multifrontalni politički manevar - klasičan primjer triangulacije Macrona, centrista koji je osnovao novu političku stranku i pokušava privući glasove s desnice. Bio je to, prvo, dio napora Francuske u borbi protiv islamističkog fundamentalizma nakon godina nasilja. Drugo, implicitno se suprotstavio Turskoj, glavnoj pobornici egipatskog Muslimanskog bratstva, koje je utjecajno u nekim francuskim džamijama. I konačno, budući da se poziva na uzvišeni pojam "vrijednosti republike", to je bio i način da se desnici i krajnjoj desnici uskrati kisik uoči nacionalnih izbora sljedećeg proljeća.
Macron će se vjerojatno još jednom suočiti s Marine Le Pen i njezinom strankom Nacionalni skup, koja cvjeta na strahu od imigranata i islama u zemlji u kojoj muslimani sada čine osam posto stanovništva.
Počelo suđenje za Bataclan
U rujnu je počelo suđenje mreži džihadista za napade u Parizu 2015. godine u kojima je ubijeno 130 ljudi, uključujući 90 žrtava u koncertnoj dvorani Bataclan.
Ti su se napadi dogodili samo nekoliko mjeseci nakon što su islamski teroristi ubili djelatnike satiričnog časopisa Charlie Hebdo. Za one koji su proživjeli to strašno vrijeme u glavnom gradu, kao i autorica ovog teksta, suđenje je vratilo sumorna sjećanja. To je najveće suđenje u francuskoj povijesti, s više od 1000 tužitelja, a očekuje se da će trajati devet mjeseci. Nedavna tragedija također je pomračila raspoloženje - odrubljivanje glave srednjoškolskom profesoru Samuelu Patyju u listopadu 2020. u predgrađu Pariza. Paty je svom razredu pokazao uvredljive karikature proroka Muhameda kako bi objasnio načelo slobode govora. Učinio je to nakon što je navodno pozvao svakoga tko bi mogao biti uznemiren, svakoga tko bi mogao smatrati da su slike bogohulne, da napuste prostoriju.
Paty je platio životom svoj potez, a ubio ga je 18-godišnji terorist, imigrant iz Čečenije kojeg je policija ubrzo pronašla i usmrtila. Ubojstvo, izazvano Patyjevom obranom temeljne francuske vrijednosti, slobode govora, nije ubrzalo donošenje nacrta zakona protiv separatizma, ali je proganjalo zemlju i teško opterećivalo vladu. "Želio je napasti republiku i njezine vrijednosti. Ovo je naša bitka. I to je egzistencijalna", rekao je Macron o ubojici.
Prijedlog zakona protiv separatizma postao je zakon u srpnju pod nazivom Potvrđivanje poštivanja načela Republike. Zakon uspostavlja strožu kontrolu nad vjerskim udrugama (mnoge džamije u Francuskoj financiraju se iz inozemstva) i daje državi široke ovlasti da privremeno zatvori bilo koju bogomolju ako postoji sumnja da potiče na mržnju ili nasilje. Postavlja stroža ograničenja za tražitelje azila.
Zabranjuje izdavanje boravišne dozvole muškarcima koji prakticiraju poligamiju i daje državnim dužnosnicima više ovlasti da blokiraju brak ako vjeruju da je žena prisiljena na udaju. Također zabranjuje liječnicima da ženama daju potvrde o djevičanstvu, što je praksa povezana s nekim vjerskim brakovima. Senat je sa svojom desničarskom većinom predložio nove amandmane, da bi kasnije od njih odustao, kojima bi se ženama zabranilo nošenje burkinija (odjevnog predmeta koji ženama omogućuje da plivaju u odjeći) u javnim bazenima i nošenje marama kada su u pratnji učenika na školskim izletima. Francuski zakon već zabranjuje nošenje "razmetljivih", kako ih se naziva, vjerskih simbola u javnim osnovnim i srednjim školama, uključujući marame, jarmulke i velike križeve.
Osudili novi zakon
Muslimanski, katolički, protestantski i pravoslavni kršćanski lideri osudili su novi zakon, rekavši da ograničava slobodu udruživanja. Francuska židovska zajednica, traumatizirana zločinima iz mržnje i antisemitizmom, uglavnom je držala glavu pognutom, iako je dio organiziranog vodstva podržao zakon. Znanstvenici i povjesničari općenito su osudili tu mjeru kao bespotrebnu reviziju postojećih zakona i zadiranje državne vlasti u pitanja vjere.
Tog poslijepodneva u Senatu Blanquer se bunio protiv školovanja kod kuće, oblika obrazovanja koji ponekad prihvaćaju vjerske manjine, iako ga češće koriste obitelji djece sa zdravstvenim problemima ili posebnim potrebama. Stvaranje takvih "paralelnih prostora", rekao je Blanquer senatorima, predstavlja "negaciju zajedničkog prostora", prostora u kojem se prepoznaju individualni talenti, odnosno republike. Novi zakon zahtijeva posebno odobrenje vlade za školovanje kod kuće, a niti jedna od dopuštenih okolnosti ne uključuje religiju.
Ovdje se pojavila Francuska u svojoj filozofskoj suštini. U Sjedinjenim Američkim Državama, koncept "E pluribus unum" (Od mnogih, jedan) temeljni je ideal. Barem u teoriji, jedinstvo može prihvatiti različitost. U Francuskoj se razlika smatra jednaka razdoru.
Kontrast između Francuske i SAD-a teško bi mogao biti oštriji, ali krije zajednički izazov. Bez obzira na to radi li se o vjeri, rasi ili regiji, obje nacije pokušavaju postaviti pravila po kojima različite skupine postoje i funkcioniraju unutar jedinstvene cjeline. To nije akademska vježba. Liberalne demokratske države neće preživjeti ako ne mogu uspostaviti ravnotežu. Alternative čekaju iza ugla - kaotična rascjepkanost u jednom smjeru i nacionalizam "krvi i tla" u drugom.
Francuska i SAD - produkt prosvjetiteljstva
Malo je zemalja čije su povijesti tako duboko isprepletene kao one Francuske i SAD-a. Obje su nacije produkt prosvjetiteljstva i svaka sebe vidi kao svjetionik među narodima.
Obje utjelovljuju jasnu odvojenost crkve i države. U SAD-u, razdvajanje je definirano klauzulom Prvog amandmana koji zabranjuje vladi da donese bilo kakav zakon iz "poštovanja prema religiji" ili da ometa slobodno ispovijedanje vjere.
Prvi amandman inspiriran je ranijim Virdžinijskim statutom o vjerskoj slobodi, usvojenim 1786. godine, djelom Thomasa Jeffersona. Jefferson je bio veleposlanik u Francuskoj kada je počela Francuska revolucija, a markiz od Lafayettea konzultirao ga je prilikom izrade revolucionarne Deklaracije o pravima čovjeka i građanina, donesene 1789. godine. Članak 10. tog dokumenta kaže: "Nitko ne smije biti uznemiravan zbog svog mišljenja, čak i vjerskog, pod uvjetom da njegovo manifestiranje ne narušava javni red".
Danas je u Francuskoj odvajanje Crkve od države uvelike definirano zakonom iz 1905. koji je proizašao iz teške bitke za okončanje moći Katoličke crkve. Zakon određuje da republika jamči slobodu svijesti kao i vjersku slobodu, te propisuje da država neće diskriminirati nijednu religiju. Zakon iz 1905. postavio je početne uvjete laïcitéa - sama riječ uvedena je u francuski ustav iz 1958. godine.
Čini se da su namjere u Francuskoj i SAD-u slične, ali nisu iste. SAD, jamčeći slobodu vjere, nastoje zaštititi religiju od uplitanja države. Francuska je jamčeći slobodu vjeroispovijesti nastojala zaštititi državu od vjerskog uplitanja. Ova razlika donijela je i posljedice.
Televizijski voditelje završavaju emisiju s "Bog vas blagoslovio"
Kao Amerikanka koji živi i radi u Parizu, Donadio je postala insajder-autsajder na oba mjesta. Svaki put kad se vrati u Ameriku iz Francuske, zaprepasti se kad čuje televizijske voditelje kako završavaju emisiju s "Bog vas blagoslovio" ili kad čuje predsjednike kako citiraju Bibliju ili mole Boga da zaštiti Ameriku i njene vojnike. U SAD-u bi bilo neobično, vjerojatno čak i nemoguće, da se kandidat kandidira za predsjednika bez pozivanja na Boga.
U Francuskoj bi se iznošenje privatnih uvjerenja u javnu sferu smatralo kršenjem laïcitéa i krajnjim bezobrazlukom. U SAD-u kongresnica Ilhan Omar može ponosno nositi svoju maramu u dvoranama Kongresa. U Francuskoj je članovima francuske nacionalne skupštine ili Senata zabranjeno nošenje vjerske odjeće u državnim zgradama, ali ne i na javnim mjestima. Macronova vlastita stranka nedavno je zamjerila muslimanskoj kandidatkinji što je nosila maramu na predizbornim plakatima, istovremeno priznajući da je to legalno, te povukla podršku njezinoj kandidaturi na lokalnim izborima. Svaku zemlju oblikuju rane njene prošlosti. Amerika je vodila građanski rat zbog ropstva. Građanski ratovi u Francuskoj bili su oko religije.
"Škole! Laïcité i république, to je srce francuske nacije"
Načelo laïcité usađuje se rano. Svaki učenik javne škole uči prema istom nastavnom planu i programu od prvog razreda do srednje škole. Na škole se gleda kao na epruvetu u kojoj se stvaraju građani, mjesto koje usađuje vrijednosti - laïcité, slobodu izražavanja, jednakost između muškaraca i žena - zajedno s čitanjem, pisanjem i matematikom.
Ključna riječ je univerzalizam, koji se odnosi na apstraktni pojam građanstva na koji se svi moraju pretplatiti. U nedavnom intervjuu za dnevni list Le Parisien, francuska feministička filozofkinja Elisabeth Badinter, koja se zalaže za snažnu primjenu laïcitéa, upitana je što danas može održati naciju na okupu. Ona je odgovorila sljedeće: "Škole! Laïcité i république, to je srce francuske nacije". To što je Macronova vlada uključila mjere u školama u svoj prijedlog zakona protiv separatizma nije bilo iznenađenje.
Amerikanci se često samoidentificiraju po etničkim, rasnim i vjerskim linijama. Pretpostavka je da možemo prihvatiti naše identitete bez nelojalnosti prema širem nacionalnom projektu. Francuska traži više u smislu javnog usklađivanja. Pojam komunitarizma, definiranje sebe prema određenoj etničkoj ili vjerskoj identitetskoj skupini, smatra se korozivnim za državnu zajednicu.
Dok je u SAD-u uobičajeno da se u obrascima i anketama postavljaju pitanja o rasi, francuska država priznaje ljude kao pojedince, a ne kao članove grupa i ne prikuplja službeno podatke o rasi ili etničkoj pripadnosti - to bi se smatralo izdaja univerzalizma i povreda privatnosti.
Sjena Drugog svjetskog rata, kada je režim u Vichyju identificirao i privodio francuske Židove radi deportacije u nacističke logore smrti, također visi nad ovom vrstom prikupljanja podataka. Druga strana je očekivanje da ljude treba ostaviti na miru njihovih uvjerenja i njihova privatnog života. Francuska nije nacija u kojoj se informacije dijele s državom ili strancima. U nekim interakcijama postoji froideur, hladnoća. Ali takva distanca može biti oblik poštovanja.
"Ne radi se zapravo o vjeri. Mnogo je dublje od toga"
Laïcité, koji zaokuplja pažnju međunarodne javnosti sa svakom novom kontroverzom oko nošenja marama kod muslimanskih žena, mora se promatrati u kontekstu drugog načela francuskog javnog života - asimilacije. "Ne radi se zapravo o vjeri. Mnogo je dublje od toga. Amerikanci na sve moguće načine neprestano objavljuju tko su. Francuski način je pokazati što jesi umjesto onoga tko jesi i to kroz manire. Sve je u prilagođavanju određenom okruženju", rekao je nedavno francuski pisac Marc Weitzmann.
Weitzmann je naveo likove u romanima Honoréa de Balzaca iz 19. stoljeća koji u Pariz stižu iz provincije, iznova se definiraju i postižu društveni, politički ili književni uspjeh. Hakim El Karoui je francusko-tuniski pisac i konzultant koji je neformalno savjetovao Macrona. Zalagao se, između ostalog, za školovanje imama u Francuskoj koji bi njegovali islam koji je u skladu s francuskim republikanskim vrijednostima. Kad je autorica ovog teksta nedavno razgovarala s njim, nasmiješio se dok je objašnjavao svoju ideju: "Francuska je otvorena za svakoga, ali postoji samo jedan put, a to je univerzalizam. To je francuski paradoks. Vrlo je otvoren i vrlo zatvoren". U svom privatnom životu možete njegovati svoju kulturu, svoj jezik, svoju vjeru, ali u javnosti se asimilirate.
Američki političari bez problema slave kuhinje mnogih drugih kultura - tamale, piroge, cannoli, rebarca. U Francuskoj se često čini kao da je samo jedna vrsta kuhinje pravi nositelj nacionalnog identiteta, a hrana može biti žarište. Macronov tvrdolinijaški ministar unutarnjih poslova, Gérald Darmanin, možda drugi najmoćniji čovjek u Francuskoj, rekao je u prošlogodišnjem televizijskom intervjuu da police s halal hranom u supermarketima predstavljaju oblik vjerskog separatizma.
Onima koji se prijavljuju za francusko državljanstvo savjetuje se da nauče ne samo o francuskoj povijesti i geografiji, već i o confit de canard (pačji confit) i salade niçoise (ničanska salata). Povremeno se čuju pitanja o tome trebaju li školske menze posluživati vegetarijanske obroke i halal i košer meso i je li takva hrana u školama također ustupak separatizmu. Neobičan je osjećaj nacionalne krhkosti koji potiče tvrdnje da bi obrok u školskoj menzi mogao na neki način ugroziti temelje republike.
Darmanin, političar s desnice čije ministarstvo kontrolira policiju, ove je godine objavio malu knjigu "Le Séparatisme Islamiste: Manifeste Pour la Laïcité" (Islamistički separatizam: Manifest za sekularizam), u kojoj je napisao da republika gubi svoju transcendenciju, gubi vjeru u svoje univerzalističke ideale. Pretpostavka je bila da Francuska ima ili bi trebala imati, fiksnu i ustaljenu predstavu o sebi, te da za razliku ostalog svijeta nije zapala u proces stalnih promjena. Marine Le Pen često kaže da bi Francuska, kad bi ona bila izabrana za predsjednicu, ponovno pronašla sebe. Darmanin, predsjednikovo glavno oružje kada je u pitanju integracija desnice, posvetio je jedno poglavlje svoje knjige borbi protiv islamističkog separatizma, kojeg je nazvao trojanskim konjem koji u sebi nosi bombu što će fragmentirati francusko društvo.
Francuski asimilacionizam u svom najekstremnijem obliku može se destilirati u osobi Érica Zemmoura, ekstremno desnog novinara i radijskog i televizijskog komentatora koji sada koketira s kandidaturom za predsjednika. Zemmour, sin alžirskih židovskih imigranata, podržava "veliku teoriju zamjene" popularnu među bijelim supremacistima. On govori roditeljima da svojoj djeci trebaju davati samo francuska imena i tvrdi da je islam u osnovi nespojiv s Francuskom. Zemmourove knjige, uključujući i onu pod nazivom "Le Suicide Français" (Francusko samoubojstvo), odmah su postale bestseleri.
Sve do duboko u 20. stoljeće, Vatikan se zalagao za obnovu monarhije u Francuskoj
U povijesti laïcitéa tri se godine izdvajaju od svih ostalih: 1789., 1905. i 1989. Francuska revolucija 1789. godine ukinula je aristokratski status naslijeđen rođenjem, tada je Francuska priznala samo dvije kategorije osoba, građana i imigranata, što je temelj univerzalističkih ideala. No, unatoč revoluciji, ostaci starog režima ipak su se održali. Prema sustavu konkordata, koji je uspostavio Napoleon, država je plaćala svećenstvo i imala pravo glasa u imenovanju katoličkih biskupa.
Nakon Napoleonovog poraza, Francuska je ponovno postala monarhija, trajna demokratska republika uspostavljena je tek 1870. Tijekom 19. stoljeća katoličke škole ostale su jedini oblik obrazovanja za mnogu francusku djecu, osobito u ruralnim područjima. Gorljivi desničarski katolicizam, s rojalističkim primjesama i blagoslovom Vatikana, ostao je utjecajan. Kredasto-bijela bazilika Sacré Coeur, neizbježna kupolasta znamenitost na vrhu Montmartrea, djelo je ovih desničarskih katolika. Sve do duboko u 20. stoljeće, Vatikan se zalagao za obnovu monarhije u Francuskoj.
Zakon iz 1905. jamči slobodu svijesti i slobodno ispovijedanje vjere
Moderna francuska republika na kraju je postala samo svoja, istodobno centralizirana i sekularna. Nove ceste i željeznice povezivale su zemlju. Regionalni jezici, bretonski, okcitanski, izgurani su u korist službenog francuskog. Vlada je stvorila i progurala sustav javnih škola i obveznog obrazovanja. Katoličke i druge župne škole, naravno, postoje i dalje mnoge od njih dobivaju javna sredstva. Ali oni moraju predavati isti nacionalni kurikulum kao i svaka javna škola.
Na prijelazu prošlog stoljeća, Narodna skupština započela je raspravu o onome što će postati Zakon o sekularizmu iz 1905. godine. Islam nikome nije bio na pameti, meta je bila Katolička crkva. Na vlasti je bila koalicija socijalista i radikala, sa širokom podrškom naroda i platformom antiklerikalizma i zaštite radnika. Malo je zakona u francuskoj povijesti izazvalo tako gromoglasnu raspravu. Nedovršeno djelo revolucije sukobilo se s francuskim katoličkim srcem.
Na kraju je vlast pobijedila. Zakon iz 1905. jamči slobodu svijesti i slobodno ispovijedanje vjere pod uvjetom da se ne miješa u javni red. Svi vjerski objekti izgrađeni prije 1905. godine, uključujući i katedralu Notre Dame, došli su u vlasništvo države. Sustav konkordata je ukinut.
Zakon iz 1905. godine zaključio je pitanje odvojenosti crkve i države za veći dio stoljeća. Ono što se promijenilo bile su politika i demografija. Završetkom francuske kolonijalne vladavine u sjevernoj Africi, 50-ih i 60-ih godina, stotine tisuća ljudi emigriralo je u Francusku iz Alžira, Tunisa i Maroka. Židovi iz bivših francuskih teritorija automatski su dobili pravo na francusko državljanstvo, muslimani nisu, što je postao dugotrajni izvor napetosti. Ali bivša područja slala su imame u Francusku i pomagala u izgradnji džamija. Danas, prema procjenama, muslimansko stanovništvo u Francuskoj broji više od pet milijuna. Mnogi žive u četvrtima s niskim primanjima na rubu velikih gradova. Oni mogu generacijama izbivati iz zemalja koje su njihove obitelji ostavile, a u isto vrijeme, oni se često bore pronaći društvenu mobilnost kao građani Francuske.
1989. muslimanske djevojke u srednjoj školi odbile skinuti marame
Treći datum je 1989. godine, dvjestogodišnjica Francuske revolucije i trenutak intenzivnog nacionalnog ponosa. U listopadu te godine, tri muslimanske djevojke u srednjoj školi u Creilu, sjeverno od Pariza, odbile su skinuti svoje marame.
Ravnatelj je djevojčice suspendirao, rekavši da je maramama narušena neutralnost javnog prostora koji predstavlja škola. Islam je tako prvi put na značajan način ušao u nacionalni razgovor. Marama je postala vizualni simbol političkog islama i takva je ostala do danas. Naslovnica iz 1989. u Le Nouvel Observateur, utjecajnom tjedniku, nosila je naslov "Fanatizam: Religijska prijetnja" ispod fotografije mlade djevojke u crnoj marami.
Vlada je zatražila odluku Conseil d’Étata, najvišeg upravnog suda u zemlji. Sud je odlučio da izražavanje vjerskih uvjerenja u školi kroz odjeću treba biti dopušteno sve dok to ne predstavlja "čin pritiska, provokacije, prozelitizma ili propagande". Ukratko, trebalo je ocjenjivati ponašanje djevojaka, a ne njihovu odjeću. U ovom slučaju, ponašanje je ocijenjeno problematičnim, a djevojke su izbačene.
Godine muslimanske migracije s Bliskog istoka u Europu rezultirale su porastom antiimigrantskog raspoloženja
Problem se povukao na neko vrijeme. Zatim je 2000. došlo do izbijanja druge intifade u Izraelu i na okupiranim teritorijima, kad su Palestinci ustali u nasilnom prosvjedu. Mnogi francuski muslimani mobilizirali su se u znak solidarnosti. Napadi 11. rujna uslijedili su godinu dana kasnije, nakon čega je uslijedila invazija SAD-a na Afganistan. Proljeće 2002. donijelo je iznenađujući uspjeh Jean-Marie Le Pena, Marinina oca, koji je sa svojim Nacionalnim frontom prošao u drugi krug predsjedničkih izbora, strankom natopljenom antisemitizmom i mržnjom prema muslimanskim imigrantima.
Desni i lijevi ujedinili su se kako bi blokirali Le Pena i izabrali Jacquesa Chiraca. Godinu dana kasnije, SAD su izvršile invaziju na Irak, kojoj se Francuska žestoko protivila. Posljedice tog rata, te šireg nasilja i kaosa koji su uslijedili, još uvijek oblikuju Europu. Godine muslimanske migracije s Bliskog istoka u Europu rezultirale su porastom antiimigrantskog raspoloženja i nativizma u Francuskoj i drugdje.
Što je bilo 2003.?
Godine 2003., imajući na umu Le Penovu prijetnju, Chirac je imenovao 20-članu komisiju, koju je vodio vladin povjerenik Bernard Stasi, da preispita zahtjeve laïcitéa. Stasijeva komisija objavila je izvješće čija je glavna preporuka bila zabrana razmetljivih vjerskih simbola u francuskim školama. Komad tkanine - marama - postao je crvena crta. Povjesničar Patrick Weil sudjelovao je u Stasijevoj komisiji i nedavno je razgovarao sa Donadio o nekim internim raspravama. U to vrijeme, rekao je Weil, postojala je zabrinutost zbog Muslimanske braće i promocije marame kao dio svojih napora za regrutiranje.
Bilo je previše za očekivati od školskih ravnatelja škola da odlučuju o tome kada marama predstavlja političku izjavu, a kada vjerski običaj. Otuda i potpuna zabrana. Ideja je, objasnio je Weil, bila proglasiti škole neutralnima kako bi se spriječilo da se djevojčice školske dobi prisiljavaju da nose marame. "Smisao je bio zaštititi one koje ne nose marame. To nije bio zakon protiv marame. Bio je to zakon protiv vjerskog pritiska", objasnio je Weil. Kakva god bila namjera, zakon je, predvidljivo, učinio da se mnogi muslimani osjećaju diskriminiranima.
Jedini član komisije koji se suzdržao od glasanja bio je povjesničar Jean Baubérot, autor višetomne studije francuskog zakona iz 1905. godine. Baubérot je rekao da je komisija intervjuirala samo nekoliko muslimanskih vjernika. Vjerovao je da je prvotna odluka Conseil d’Étata, ona koja je govorila o ponašanju, a ne o odjeći, trebala biti sadržana u zakonu. Ali znao je da će biti nadglasan. "To je bilo ono što je Chirac želio", rekao je Baubérot, protestant u pretežno katoličkoj Francuskoj. "Znam kako je biti vjerska manjina", objasnio je Baubérot.
U Sjedinjenim Američkim Državama, zabrana odjevnog predmeta povezanog s religijom bila bi nedvosmisleno kršenje Prvog ustavnog amandmana. Zabrana u Francuskoj lako je prošla oba doma parlamenta, iako uz stalnu zbrku oko pravila za vjersku odjeću izvan škole, a da ne spominjemo pitanje što je zapravo vjerska odjeća na prvom mjestu. Vlada je 2011. godine otišla još dalje, zabranivši pokrivanje cijelog lica odjećom kao što su nikab i burka. Malo što je u Francuskoj podiglo toliko prašine od odjeće koju nose praktične muslimanke. Desničarski gradonačelnici na francuskoj rivijeri tražili su 2016. godine zabranu burkinija. Francuski sud poništio je zabranu, ali ne prije nego što su internetom proširile fotografije francuske policije koja uznemirava muslimanke na plaži, što je izazvalo bijes u muslimanskoj zajednici.
2018. voditeljica sveučilišne studentske grupe izazvala je uzbunu kada je nosila maramu u TV intervjuu
Godine 2018., voditeljica sveučilišne studentske grupe izazvala je uzbunu kada je nosila maramu u televizijskom intervjuu, iako nijedan zakon ne zabranjuje nošenje vjerskih simbola na sveučilišnom kampusu. Sveučilišne studente doživljavaju kao odrasle, koji mogu sami odlučiti. Sljedeće godine, Decathlon, lanac sportske opreme, povukao je sportski hidžab sa svojih polica nakon negodovanja javnosti. Neki javni bazeni u Francuskoj zabranili su burkinije, navodeći brigu o javnoj sigurnosti, kao što je higijena, kao opravdanje.
U raspravi o zakonu protiv separatizma, francuski Senat posvetio je sate amandmanu koji bi ženama zabranio nošenje marama dok prate učenike na školskim izletima - volonterskom radu koji takva putovanja omogućuje. "Proveli smo tri sata raspravljajući o marami, a zatim tri sata na burkiniju", požalio se jedan socijalistički senator.
Ljudima je lakše reagirati na maramu nego primijetiti promjene u upravljačkim mehanizmima čiji učinci mogu biti dalekosežniji. Novi zakon postavlja veća ograničenja za bogomolje, neke se sada moraju ponovno prijaviti svakih pet godina kako bi zadržale svoj status. Kako bi se suprotstavio militantnom islamu, zakon također postavlja strožu kontrolu nad stranim sredstvima koja se šalju vjerskim udrugama iz inozemstva. I prisiljava vjerske organizacije da potpišu "povelju o republikanskim načelima", izražavajući opredijeljenost za ravnopravnost muškaraca i žena i odričući se diskriminacije na temelju seksualne orijentacije. Sve je to dio vladinih napora za stvaranjem "francuskog islama", kako su predložili Hakim El Karoui i drugi.
Laïcité je postao problem kampanje uoči nacionalnih izbora sljedeće godine. U veljači je Darmanin, ministar unutarnjih poslova, raspravljao s Marine Le Pen i optužio je da je mekana prema laïcitéu. Njezina ekstremno desna stranka tradicionalno je bila kritična prema laïcitéu, jer je to umanjilo moć Katoličke crkve. Njezin otac, osnivač stranke, negator je holokausta i o Francuskoj je govorio kao o kršćanskoj naciji. Le Pen je sada promijenila svoju retoriku, shvaćajući da se izraz laïcité može koristiti protiv muslimana i imigracije. Éric Zemmour je u međuvremenu cijelu raspravu gurnuo dalje udesno tvrdeći da nema razlike između islama i islamizma.
Zašto Yousra od svoje 16. godine po izboru nosi maramu izvan škole?
Ali laïcité je problem koji presijeca svaku konvencionalnu podjelu na desno i lijevo. Iako mnoge francuske feministice vide maramu i drugu tradicionalnu odjeću kao znakove pokornosti, te stoga smatraju laïcité sredstvom emancipacije, stvari su složenije od toga. Ovog proljeća autorica ovog The Atlanticova teksta dugo je razgovarala s Yousrom, mladom ženom koja pohađa sveučilište izvan Pariza i koja je zamolila da joj se ne objavljuje prezime kako se zaštitila njena privatnost.
Yousra zastupa stajalište koje je gotovo u potpunosti izostalo iz laïcité debate u Francuskoj. Ona je muslimanka koja od svoje 16. godine po izboru nosi maramu izvan škole: "Prihvatila sam da maramu ne nosim u školi, jer je to republique". Rekla je kako ne voli da je muškarci odmjeravaju pogledom dok hoda ulicom, nošenje marame i skromno odijevanje bio je način uspostave vlastite moći. "Nisam se predala. To je bila prava afirmacija", rekla je Yousra. Pa ipak, u zemlji u kojoj donedavno nije postojala dob za pristanak za seks (sada je 15 godina), marame su zabranjene u srednjoj školi koja završava oko 18. godine.
Čini se da Yousrino iskustvo utjelovljuje mnoge kontradikcije moderne Francuske. Istu maramu koju je istaknula kao osobni izbor i stav, oblik samozaštite, država je doživjela kao političku provokaciju. Apstraktne bitke oko laïcitéa - "između republike i religije, modernosti i tradicije, razuma i praznovjerja", kako je napisala povjesničarka Joan Wallach Scott - na konkretan su način bitke oko ženskih tijela.
Laïcité i geopolitika
Geopolitički, laïcité ima još jednu posljedicu. Macron i Darmanin inzistirali su da Francuska ne miješa islam i džihadistički terorizam. Ali zakon protiv separatizma izravno govori o pitanjima nacionalne sigurnosti i nacionalnih vrijednosti. Dominique Schnapper, istaknuta sociologinja, vjeruje da Francuska mora isticati svoja demokratska uvjerenja, uključujući laïcité, suočena s rastućim autokracijama kao što su Rusija, Turska, Iran, Indija i Kina. Schnapper ima impresivan pedigre, ona je kći Raymonda Arona, francuskog filozofa, sparing-partnera Jean-Paula Sartrea i suparnika francuskih marksističkih intelektualaca.
Nedavno je napisala: "Iskustvo 30-ih godina prošlog stoljeća pokazuje da demokracija ima priliku spasiti samu sebe ne tako što neće popustiti zahtjevima neprijatelja i traženju kompromisa, već u afirmaciji svojih vrijednosti i spremnosti na borbuza njih".
Jedna je stvar donositi sudske stavove o laïcitéu, a druga je nositi se s implikacijama na terenu. Ovog proljeća Donadio je gledala Zoom prezentaciju Jean-Louisa Bianca, koji je u to vrijeme bio na čelu vladinog tijela pod nazivom Nacionalni opservatorij za sekularizam. Ovo tijelo je osnovano pod predsjednikom Françoisom Hollandeom 2013. godine, navodno kako bi pomoglo dužnosnicima, poduzećima i građanima da shvate kako primijeniti razdvajanje crkve i države u praktičnim situacijama. Trebaju li Sikhi nositi zaštitne kape na radnim mjestima čak i ako im ne pristaju preko njihovih turbana? (Da).
Može li muslimanka koja dostavlja gotovu hranu odbiti poslužiti svinjetinu? (Trebala bi poštivati uvjete svog ugovora o radu). Može li evangelički kršćanin dijeliti pamflete za svoju crkvu na svom radnom mjestu? (Ne. To bi poremetilo slobodu svijesti njegovih kolega).
Bianco je rekao da je prošlog proljeća proveo dosta vremena odgovarajući na pitanja o tome kako primijeniti laïcité na mjestima za cijepljenje protiv covida-19. Konkretno pitanje glasi: treba li muslimankama dopustiti da nose marame dok se cijepe ili dok cijepe druge? (Ovisi provodi li cijepljenje javno ili privatno tijelo). Francuska se suočava s velikim brojem smrtnih slučajeva, značajnim skepticizmom u pogledu cjepiva među zdravstvenim radnicima i golemom ekonomskom štetom, ali njezini su dužnosnici imali vremena zapetljati se u zamršene rasprave oko laïcitéa.
Čini se da nitko ne može odoljeti iskorištavanju simbola na način koji se uvlači pod kožu
Macronova vlada nedavno je raspustila Nacionalni opservatorij za sekularizam zbog optužbi da je previše mekan prema laïcitéu, zamijenivši ga novim entitetom. Čak i tako, provođenje od strane same vlade ponekad je manje doktrinarno u praksi nego u teoriji. Univerzalizam nije uvijek univerzalan.
Francuska vlada službeno ne prikuplja rasne, etničke ili vjerske podatke, ali francuski zakon priznaje postojanje zločina iz mržnje, što de facto zahtijeva službeno priznanje etničkih i vjerskih razlika. A budući da zakon iz 1905. također jamči slobodu ispovijedanja vjere, država osigurava kapelane za građane u određenim institucionalnim kontekstima: vojsci, bolnicama, zatvorima. Vojnicima u francuskim oružanim snagama ne samo da je dopušten hadž, ako su muslimani, ili hodočašće u Lourdes, ako su katolici; nego ta hodočašća subvencionira francuska vlada preko udruga vojnih kapelana.
U svom govoru početkom ove godine, Macronova ministrica za državljanstvo Marlène Schiappa pokrenula je niz nacionalnih sastanaka o laïcitéu. Kao da želi ponuditi konačni voilà, održala je svoj govor na mjestu pažljivo odabranom za implicitnu poruku - dekonsektiranoj crkvi u središnjem Parizu koja je danas muzej povijesti znanosti. Čini se da nitko ne može odoljeti iskorištavanju simbola na način koji se uvlači pod kožu.
Francuska je jedna od najsofisticiranijih multietničkih i pluralističkih država na svijetu
Strah da je Francuska zalutala prožima veliki dio aktualnog političkog diskursa i na desnici i na ljevici. Istina, Francuska je, kao i SAD, jedna od najsofisticiranijih multietničkih i pluralističkih država na svijetu, zemlja imigracije, napredna demokracija sa slobodom vjeroispovijesti i slobodom govora u kojoj 67 milijuna ljudi, uključujući najveće muslimanske i židovske zajednice u Europi, žive uglavnom u harmoniji. Francuska ima vjerojatno najsekulariziraniju muslimansku zajednicu na svijetu. Ali budući da je teroristička prijetnja i dalje snažna, a Francuska ide prema izborima, niz različitih pitanja - sloboda bogoštovlja, sloboda izražavanja, nacionalni identitet, provedba zakona - spajaju se u nepostojanu i često otrovnu raspravu oko ideje o "francuskosti".
Francuski establišment vidi laïcité kao temeljni univerzalizma i républiquea - način sprječavanja društvenog loma. Istraživanja pokazuju da većina ljudi u Francuskoj laïcité smatra važnim pravilom. Postoji i generacijska podjela, mlađi građani svih vjera, obazriviji od starijih, pokazuju veće prihvaćanje nošenja vjerskih simbola i odjeće u javnim prostorima i potvrđivanja svog identiteta, u američkom stilu. Ali francuski univerzalizam se pretvorio u vrlo specifičan partikularizam. Teška predanost laïcitéu može uzrokovati isto toliko pukotina koliko ih i zacjeljuje. Ako povijest religije išta otkriva, onda je to da pokušaji potiskivanja teže jačanju odlučnosti vjernika.
Napetost između različitosti i jedinstva leži u srcu svake demokratske politike. Napetost nije nova, posebno kada je riječ o pitanjima vjere. S tim su se suočile i autokratske države, sjetite se Rimljana, Osmanlija, Habsburgovaca. Ali napetost je posebno teško razriješiti u demokratskim državama, gdje narod ima moć i često je ostvaruje u blokovima. Čin ravnoteže postaje test same liberalne demokracije, njezine legitimnosti i njezine sposobnosti funkcioniranja.
Napetosti koje vidimo na nacionalnoj razini pojavljuju se u većini nas kao pojedinaca. Svjesna je toga i autorica teksta. Kad se vrati u Ameriku ili je gleda izdaleka, volim bujno javno izražavanje kulture i uvjerenja. Ali teško je shvatiti što fragmentaciju drži pod kontrolom na duge staze. Američka vlada je decentralizirana. Škole više ne provode puno vremena podučavajući građansko obrazovanje. Najglasniji glasovi koji definiraju što jest, a što nije ili ne bi trebao biti "američki" često su oni neugodni i nativistički.
Kad pogledamo Francusku, moramo se diviti obrazovnom sustavu koji barem pokušava svima dati zajedničku osnovu u temeljnim načelima nacionalnog života.
Formalni sustav može biti krut i neoprostiv
U vrijeme kada se sve privatizira, od vođenja izbora do vođenja ratova, korisno je podsjetiti se da postoji nešto važno što se zove javni prostor, izvan tržišnog gospodarstva, te da ga moramo zaštititi. U kartezijanskom konstruktu kakav je Francuska, u vrtu postoji mjesto za svaki cvijet koji prihvaća taj dizajn. No, kao što laïcité ilustrira, formalni sustav može biti krut i neoprostiv.
Pojedinci i skupine su ograničeni zakonom na načine koji nemaju pandan u drugim demokracijama. Francuzi su možda više multikulturalni u praksi nego u teoriji, ali teorija ima težinu. U Francuskoj se od pojedinaca očekuje da potisnu temeljne dijelove sebe u javnom životu.
Emmanuel Macron je bio u pravu da je egzistencijalna bitka u tijeku. Ali veći je rat oko same demokracije, a vodi se na većem polju od Francuske.