DOĆI među četiri najbolje nogometne reprezentacije na svijetu definitivno je ogroman uspjeh za državu koja ima niti četiri milijuna ljudi, a nije ni neka naftna ili slična velesila koja igrače jednostavno kupi na tržištu. Hrvatski uspjeh je, onako, izvorno naš i time još i veći. No, tim prije ovaj uspjeh odskače u odnosu na sveukupni politički i drugi neuspjeh i opću prosječnost i nevoljnost koja vlada Hrvatskom.
Gdje je razlika? Zašto jedna mala Hrvatska može biti tako uspješna u nogometu, a neuspješna je u svemu drugome, osim možda turizmu. Glavni je razlog – u nogometu nema političkih veza, rodijačkih zapošljavanja, namještanja javne nabave i ostavljanja nesposobnih na svojim mjestima. I nema mjesta za zabušante.
Moraš znati s loptom i to je to!
Dok se na nižim razinama igre, u ligama gdje igraju amateri, naravno može vidjeti svašta, i sin načelnika općine i nećak glavnog sponzora, kada se sastavlja reprezentacija i ide na Svjetsko prvenstvo nema ni po „babi i stričevima“, nema ni „riješi mi ovaj natječaj, a ja ti zaposlim malog“, a nema ni „moramo ovome dati posao jer inače neće glasati za nas“. Gleda se samo jedno – kako znaš s loptom. Braniš li dobro, oduzimaš loptu ili ubacuješ u gol – to je jedini kriterij. Nije bitno čiji si sin, nije bitno koja ti je stranačka iskaznica, ili tko je sve iz tvog sela ili grada. Samo je bitno jedno – vrhunski obavljati svoj posao.
Ući u reprezentaciju je teško – stotine tisuća djece se zabavljaju nogometom, desetine tisuća su članovi raznih školskih i amaterskih klubova, par stotina (kada se računaju i oni koji igraju izvan Hrvatske) su čak profesionalci – a u reprezentaciju ulazi samo jedanaest. Sa svim rezervama ispod 20. S druge strane, iz reprezentacije se lako ispada. Dovoljno je igrati jednu lošu utakmicu da si narednu na klupi, a nakon dvije, najviše tri, trener traži drugog igrača.
Zamislite to u bilo kojoj drugoj djelatnosti u Hrvatskoj – od državnog službenika preko direktora do premijera, da se traži među tisućama ljudi onaj jedan jedini najbolji. A onda uz još to – ako si zeznuo u poslu, nakon par grešaka, recimo loše pisanih upravnih rješenje, letiš. Zamislite takvu državnu administraciju ili državnu firmu gdje se gleda samo kvaliteta posla, a ako je ne pružiš, odlaziš ma tko ti bio zaštitnik!
Izbornik mora imati rezultate i ne može se pozvati na „tešku prošlost“
Za razliku od političara, koji kada im se spomenu naši problemi još se pozivaju na rat (završio prije 23 godine) i globalnu ekonomsku krizu (završila prije 6 godina), izbornik reprezentacije nema takav luksuz. Moraš znati posao i jedino što se zaista broji – to su rezultati.
Tako i sadašnji izbornik – Zlatko Dalić. Čovjek je preuzeo reprezentaciju u ne baš najboljem trenutku, no nije narednih pet godina ponavljao da trenutak nije bio najbolji i naglašavao pogreške svojih prethodnika, već se uhvatio posla. Dodatno, Dalić je do svoj položaja došao teškim višegodišnjim radom, par crtica iz bogate biografije navedene na Wikipediji:
- Nakon završetka igračke karijere trenersku karijeru započeo je u listopadu 2000. godine kada je postao pomoćni trener u varaždinskom Varteksu.
- Od svibnja 2002. godine do svibnja 2005. godine bio je na položaju sportskog direktora Varteksa te istodobno od 2003. do 2005. godine pomoćnik Miroslava Blaževića. U svibnju 2005. godine postao je glavni trener Varteksa te u prvoj godini osvojio je treće mjesto u 1. HNL.
- U sezoni 2008./09. dobiva poziv albanskoga prvaka Dinama iz Tirane te je s njime osvojio Albanski superkup.
- U sezoni 2010./11. postao je trener novoga prvoligaša Saudijske Arabije - Al Faisaly iz Harmaha. U toj sezoni po izboru novinara Saudijske Arabije proglašen je trenerom godine.
- U svibnju 2012. godine, a u sezoni 2012./13. Zlatko je postavljen za trenera Al Hilal olimpijske nogometne momčadi. Al Hilal olimpijska nogometna momčad ime je za drugu momčad toga azijskoga kluba. Usred sezone, nakon 16 službenih utakmica, mijenja Antoinea Kombouaréa na mjestu trenera prve momčadi kluba. S klubom osvaja King Cup, što predstavlja 54. trofej u klupskoj povijesti.
Cijeli popis bi napunio stranicu. Dakle, čovjek je počeo kao igrač (što bi rekli radnik), onda je učio uz najbolje (Ćiru Blaževića), pa je potom razvijao svoju trenersku (rekli bi managersku) karijeru u Hrvatskoj, ali i prilično u svijetu. E, sada, zamislite da političare biramo po istim kriterijima! A da se onda cijeli javni sektor bira po istim kriterijima.
I napokon – nogometaši su primjereno plaćeni
Nogometaši su dobro plaćeni. Neki bi rekli – i previše, no to nije tako. Svaki euro koji dobiju, dobiju od privatnih klubova, jer jedan vrhunski nogometaš ne zarađuje samo za sebe, oni najbolji generiraju doslovno tisuće radnih mjesta: tu su majice, suveniri, posteri, albumi i sličice, sve do radnog mjesta studenta koji prodaje kokice na stadionu.
Kapitalist nikada ne plaća više nego što mora, pa kada nekoga plati teške milijune – onda je to upravo cijena rada te osobe. Oni koji misle da je igrati vrhunski nogomet lako, i da su novci tu preveliki – uvijek mogu sami uzeti loptu i početi nabijati prema golu, djelatnost je iznimno demokratski svakome otvorena.
Ukratko, profesionalni nogometaši žive u tržišnoj privredi. Mjeri se svaki uspjeh i svaki neuspjeh. Postoji i rizik posla. Svaka ozljeda im može prekinuti uspješnu karijeru. Zato postoji i nagrada, i financijska, ali i slava. Ali, tu je i težak rad – nitko nije postao ni poznat ni bogat ni uspješan u dan, iza svakog uspješnog nogometaša su godine i godine odricanja, putovanja, odvojenosti od obitelji, hotelskih umjesto domaćih ručkova i tako dalje.
Prenesite sve to na politiku
Zamislite Hrvatsku gdje bi političari, da bi uopće mogu doći u sabor i posebno vladu, morali pokazati kako su se usavršavali na tržištu 20-ak godina i stjecali uključivo i vidljivo međunarodno iskustvo. Zamislite situaciju gdje premijer nema više od mjesec-dva opravdanja na one bivše, jer sve dalje je u njegovim rukama. I konačno, zamislite da se u javnom sektoru za malo nerada „ide na klupu“, a ako pogriješiš nekoliko puta – lijepo ti se zahvale i nema više posla. Ako si dobar – dobivaš naravno bonus.
Zamislite Hrvatsku gdje se za svaku plaću, bio poslodavac država ili privatnik, treba jednako oznojiti, bilo fizički, bilo umno, ovisi o prirodi posla. A onda, stižu i odgovarajući rezultati u obliku primjerene plaće.
Zamislite takvu Hrvatsku. Vjerojatno bi se zvala – Švicarska. Nogomet nam možda čak i ne bi bio toliko važan, jer bismo bili uspješni u svemu drugome.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala