FASCINANTNA je stvar da najbolji među nama odu i iza sebe ne ostave nikakav trag gorčine, a tuga koju osjetimo zbog njihovog gubitka nekako je nadjačana osmjehom koji izaziva sjećanje na njihova djela, riječi i lik. Jučer je umro Dragutin Tadijanović, pjesnik, akademik, čovjek koji je sijao samo veselje gdje god je otišao.
Kad je prešao stotu godinu života, činilo se da je našao neku tajnu varanja smrtnosti. Sastojala se ona u nepušenju i životnoj radosti. No, čini se da smrt ne oprašta nikome, čak ni najboljima od nas. "U tišini bez kraja, u tišini bez kraja", kako je sam rekao jednom davno, u onoj dugoj zimskoj bijeloj noći, gospođa u crnoj kukuljici ga je posjetila i odvela na mjesta o kojima ne znamo ništa.
Kao i svaki velikan, svoju filozofiju, svoju bit, svoj životni dah je ostavio u djelima, u ogromnom opusu koji ostaje iza njega. Kad čovjek pročita ta djela, u njima ne vidi ništa osim skromnosti, čovjekoljublja i nade. Kad čovjek pročita ta djela, osjeti se počašćenim što je imao privilegiju dijeliti njegovo vrijeme. Možda mu je zato podaren tako dug život, da svoj pečat otisne na generacijama koje su mu se divile, jer nisu mogle drukčije i koje su ga poštovale, zato što poštovanje nije tražio, nego ga je zaslužio time što je bio Dragutin Tadijanović.
Šteta je što svijet nije imao više Tadijanovića, što nije ostalo više poezije nasmijanog lica, blagih riječi koje razoružavaju, ali to je očigledno cijena koje moramo platiti za takve velikane. Da ih je puno, ne bismo ih prepoznali. Gospodinu Tadijanoviću želimo sretan put preko onih poljana kojima ga Smrt sada vodi, a za kraj ćemo samo parafrazirati njegove stihove:
"Oprostite mi, gospodine Tadijanoviću, što ja
Raskidane misli ređam nevješto u tihe rečenice.
Vi možda već znate, da sam ja piskaralo iz Hrvatske
Koji ne može da vjeruje da su vaše ruke
Mrtve. Mrtve ruke."
Jovan Dragišić