ČINI se kao da se drvored lomi i nestaje dok vijuga prema ruskim položajima u predgrađu gradića Velika Novosilka. Dima, ukrajinski vojnik iz 1. samostalne tenkovske brigade, pažljivo gazi stazom koju su vojničke čizme utabale kroz proljetnu djetelinu. Nulta linija - posljednji rov - nalazi se ispred. Ruske trupe su udaljene samo 700 metara.
Sjevernije u Bahmutu Ukrajinci gube tlo pod nogama. Ali ovdje, na jugu pokrajine Donjeck, ukrajinski tenkovi i pješaci čvrsto stoje, piše BBC. Unatoč mjesecima žestokih ruskih napada, Dima kaže da je brigada izgubila manje od 10 metara teritorija. Ruske snage su, kaže, pretrpjele velike gubitke.
Ukrajinski rovovi izloženi su ruskim osmatračkim postajama i nadzornim bespilotnim letjelicama. Na ovoj liniji fronta ruske oči uvijek gledaju čekajući priliku za napad.
Dok prolazimo pješačke rovove, djetelina počinje nestajati, zamijenjena blatom i kraterima od bombi. Nagazne mine i neeksplodirane granate leže uokolo. Krošnje drveća, još gole od zime, sada su raspucane i smrskane. "Ovdje je nedavno bila tenkovska bitka. Otjerali smo ih nazad", kaže Dima.
Vojnik u rovu lopatom kopa meku, crvenu zemlju, gotovo ne ispuštajući zvuk. Iz obližnjeg sela dopire pucnjava iz automatskog oružja.
"Često su bile borbe u selu. Ponekad je cijelo selo gorjelo. Bacali su fosfor ili ne znam ni ja što su bacali", objašnjava Dima. Visok je 193 cm i ima blijedoplave oči koje postaju svjetlije zbog podočnjaka. Njegov AK-47 prebačen je preko ramena, na pancirnom prsluku mu vise žlica, otvarač za konzerve i mala kliješta.
Trenutak nepažnje znači smrt
Opasnost ovdje leži izvan rovova. Trenutak nepažnje tijekom pušenja cigarete može završiti smrću ako minobacačka granata ili bomba padnu u blizini. "Općenito granatiraju svaki dan", kaže Dima pokazujući ruske položaje. Ovdje su ljudi nedavno ginuli, ali oni su samo djelić ukrajinskih gubitaka iz bliskih borbi u Bahmutu.
Iznenada granata zafijuče iznad, slijećući lijevo od naše grupe. Nas šest trčimo u zaklon i bacamo se na tlo, piše autor BBC-ja.
"Gubim Dimu iz vida, ali netko viče da puca ruski tenk. Odjekne druga eksplozija prekrivši me zemljom. Ovaj put je bilo bliže, možda nekoliko metara dalje. Krenem prema zaklonu i vidim Dimu kako uspravno stoji u rovu. Unutra je sklonište prekriveno drvetom, u koje smo se nas četvorica nagurali. Dok Dima pali cigaretu, u blizini se čuje još jedna eksplozija", prepričava.
"Jednostavno imaju neograničenu količinu streljiva. Oni imaju cijela skladišta puna. Mogu pucati cijeli dan i neće im ponestati granata. Ali mi? Nama će ove godine ponestati granata. Stoga formiramo razne jurišne brigade i dobili smo tenkove. Mislim da ćemo s njima pobijediti. Mi smo Kozaci. Dakle, hrabri momci, možemo to podnijeti", kaže Dima.
Spas u rovu
Kad im položaji budu napadnuti, objašnjava Dima, sklanjaju se u rovove, a jedan vojnik ostaje na straži tražeći neprijateljsko pješaštvo i dronove. Naučio se snaći, kaže: "Bilo je straha prvih nekoliko puta. Kad sam tek došao. Sada je sve to nekako izblijedjelo. Postalo je čvrsto kao stijena. Ma, ima nekih strahova - svi ih imaju."
Još jedna granata pada dovoljno blizu da ga sruši s nogu. "Ovo je bilo dobro", kaže Dima, odmahuje glavom i briše prašinu.
"Imam samo mamu. Ona ne zna mnogo"
Dima ima samo 22 godine i dolazi iz središnjeg industrijskog grada Kremenčuka. Prije rata radio je u petrokemijskoj tvornici, a kao i mnogi vojnici koji se ovdje bore, njegov odrasli život tek je započeo. Kad ga pitam što kaže svojoj obitelji, on odgovara: "Još nemam obitelj. Imam mamu - nemam nikoga drugog za sada." Zove kući dva puta dnevno, ujutro i navečer. "Ona ne zna mnogo - ne govorim joj sve", kaže on, a glas mu se stišava.
Među vojnicima postoji neslaganje oko toga čime Rusi pucaju. To mogu biti tenkovska vatra, minobacači ili granate koje padaju na ukrajinske položaje - ili kombinacija svega toga. Bradati vojnik, prljav od frontovskog života, ulazi u zemunicu i pravi vrtložne pokrete prstom. Ruski dron je iznad. Čak i ovdje postoji neizvjesnost, mogao bi biti naoružan ili bi mogao biti izviđački dron. Ne preostaje ništa drugo nego čekati da završi paljba ili da padne mrak.
"Napuštam ljude odmah nakon zalaska sunca. Tenkovi brigade sada uzvraćaju vatru na Ruse, a dok se vraćam, nova smjena vojnika zauzima položaje duž rovova. Pažljiv sam dok koračam prisjećajući se protupješačkih mina na putu prema položaju", piše autor.
Katastrofalni ruski pokušaj proboja
Ovdje dominiraju tenkovi i topništvo, a brigadni tenkovi T64 Bulat, ukrajinske proizvodnje, djeluju svaki dan. "Tenkovi su kao stariji brat pješaštva", kaže zapovjednik tenka Serhij i dodaje: "Kada je pješaštvo povrijeđeno, dolaze tenkovi. Ali problem je što ne možemo uvijek doći."
Prva samostalna tenkovska brigada jedna je od najodlikovanijih u ukrajinskoj vojsci. Njezin zapovjednik, pukovnik Leonid Hoda čeka dolazak zapadnih tenkova, uključujući britanski Challenger II. Već je poslao ljude na obuku na njemačkim tenkovima Leopard.
Neprijatelj "ima potpuno drugačiji cilj", kaže Hoda: "Mi štitimo svoju državu, svoju zemlju, svoju rodbinu, mi imamo drugu motivaciju. Oni nemaju izlaza. Njihovo vodstvo, njihova stranka je rekla, nema koraka nazad. Jer povući se znači zatvor, znači strijeljanje. Dakle, oni idu naprijed kao janje na klanje."
U veljači su Rusi pokušali probiti liniju bojišnice udaljenu 30 km, što je bio hrabar potez koji bi ugrozio ostatak neokupiranog Donjecka. Napredovanje je završilo katastrofom, stotinama mrtvih Rusa, desecima izgubljenih tenkova i gotovo uništenom oklopnom brigadom.
Prisjećajući se jednog od napada u veljači oko grada Vuhledara udaljenog 13 km, pukovnik Leonid Hoda opisuje ga kao "čin očaja". Neprijateljska brigada je bila zbrisana: "Ali u posljednje vrijeme počeli su mijenjati taktiku."
Sve je uništeno
Veći dio Donbasa je spomenik industrijskom dobu. Velike napuštene tvornice i monumentalna odlagališta šljake dominiraju krajolikom, ali ne i ovdje. Područje koju ljudi pukovnika Hode štite je trgovački grad Velika Novosilka. Mjesto je prije rata imalo modernu školu, uredan vatrogasni dom i dječji vrtić na tri etaže. Sve je to sada uništeno.
Vojni vozač koji nas je dovezao do grada skreće kako bi izbjegao raketu zabijenu u cestu, piše autor. Još jedna ruska granata pada u susjedstvo dižući blato u sivo nebo. Male gradske kuće i kolibe su uvelike uništene, ali jasno se može vidjeti da je ovo prije rata bio napredan grad.
Nekada je ovdje živjelo oko 10.000 ljudi, a sada ih je manje od 200. "Ovdje sada žive samo miševi, mačke i psi, a i oni se skrivaju od granatiranja", kaže jedan od vojnika u automobilu.
U jednom od skloništa susrećem Irinu Babkinu, lokalnu profesoricu klavira koja pokušava spojiti preostale niti svog grada, piše BBC-jev novinar. S blistavo crvenom kosom, tiho govori kako je odlučila ostati u gradu. Nekoliko desetaka ljudi živi u hladnom i vlažnom skloništu, a Irina pomaže u brizi o starijima.
Ono što se dogodilo gradu opisuje kao osjećaj tuge: "Nekada je to bilo tako lijepo mjesto. Sada je to više tuga, tuga zbog onoga kako je bilo, tuga zbog onoga što je sada."
"Čuju se samo granate"
Ruske bombe često dodaju novu tugu. BBC-jev reporter prepričao je još jedan susret. "U slabo osvijetljenom podrumskom skloništu, grijanom peći na drva, čujem glas. Marija Vasiljevna, 74 godine, sjedi sama na krevetu", piše.
"Prije nego što nas je Irina upoznala, šapnula je: 'Teško joj je govoriti, muža su joj nedavno ubili geleri.' Marija me prima za ruke. 'Oh, hladan si', kaže ona grijući me svojim rukama. Njezin 74-godišnji suprug Serhij bio je previše bolestan da dođe u sklonište te je ostao u njihovoj kući čak i dok su ruske bombe padale po susjedstvu.
Ona mi blagim glasom kaže: 'Iskrvario je preko noći. Ja sam bila ovdje, a on je bio kod kuće. Došla sam ujutro, a njega nema. Pokopali smo ga i to je to.' U braku su bili 54 godine."
Prije nego što sam otišao, piše dalje, Irina me vodi kroz gradsku školu. Hodnici obojeni u ružičasto bili su prepuni razbacanih krhotina, a prozori su razneseni ruskim bombama. Dječje jakne još uvijek vise na zidovima, a domaći božićni ukrasi nepokupljeni stoje na polici.
Na zidu iznad blijedoplavog radijatora grupna slika prikazuje dječju nogometnu momčad koja slavi pobjedu. Kroz prozor se vide teren pun kratera i obližnje penjalice oštećene granatiranjem. Rep neeksplodirane ruske rakete viri iz asfalta igrališta.
U hodniku stoji klavir, a Irina sjeda kako bi zasvirala. Ali nema melodije, klavir je previše oštećen. Ona nema glazbu koju bi svirala ni djecu koju bi podučavala. Posljednju djecu policija je prošlog mjeseca prisilno evakuirala iz grada i odvela je na sigurnije mjesto. Među njima je bila i njezina kći.
"Čuju se samo zvukovi granata. Škola je razbijena, instrumenti uništeni, ali dobro je, obnovit ćemo je pa će se glazba opet začuti - uz dječji smijeh", kaže Irina.
To su veze koje drže ljude ovdje, bilo civile, bilo vojnike. Odlučnost za pružanje otpora trajno je oružje u ukrajinskom arsenalu, vitalno za opstanak zemlje kao bilo koji oklopni tenk ili pješački rov.