Nekad se u Lici čovjek bojao da će mu presušiti izvor. Danas se boji da će poteći.
Zagađenje, teško, opasno, sjebano zagađenje je došlo do podzemnih voda. Jučerašnje izvješće Uskoka o zagađenju u Lici je užasno.
Imate u tekstu koncentracije PFAS-a ("vječne kemikalije"), imate PFBS, PFBA, PFPeA i PFHxA, imate bakra, olova, svega, no imate i još nešto. Uskok navodi: 37.000 tona. Usred Like, u Gospiću, završilo je oko 37.000 tona miješanog tehnogenog otpada, među kojima je vještačenjem utvrđeni otpad s opasnim svojstvom ekotoksičnosti.
Kako je to moguće? Kako je to jebeno moguće? Znate li koja logistika treba za dovesti 37.000 tona materijala?
Niz od 40 kilometara šlepera
Hajdemo malo računati. Veliki šleper može ponijeti otprilike 25 tona tereta. Podijelite 37.000 s 25 i dobit ćete gotovo 1500 punih šlepera. Ne kombija. Ne Dajcova s nosom. Ne Tamića. Šlepera. Poredajte ih branik uz branik i dobit ćete kolonu dugu 25 kilometara. Dodajte među njih samo deset metara razmaka i ta se kolona protegne na gotovo 40 kilometara, otprilike cijelu autocestu od Zagreba do Karlovca.
Ako to nisu bili šleperi nego obični teški kamioni koji nose po desetak ili dvanaest tona, govorimo o više od tri tisuće dolazaka. Ako biste istu masu pokušali prevesti kombijima, trebalo bi ih nekoliko desetaka tisuća.
Dakle, ne govorimo o neodgovornom pojedincu koji je akumulator bacio u komunalni otpad, staru perilicu odvezao na Medvednicu ili Mosor ili istovario dvotonski kamion šute u prvu vrtaču uz sporednu cestu prema Platku. Ne govorimo o jednoj budali koja je prespavala sat prirode i društva kada se govorilo da olovo ili litij nisu baš materijali koje ostavljaš slobodno u prirodi. Ne govorimo čak ni o dvojici nemoralnih prevaranata koji su odlučili, umjesto na odlagalište, šutu istresti u prirodu, pa uštedjeti za miješano meso i pivo.
Industrijski razmjeri zločina
Govorimo o industrijskim razmjerima. Govorimo o naseljenom području, našem Gospiću. O mjestu do kojeg vodi uredna cesta i postoji javna rasvjeta. O mjestu gdje mogu dolaziti najveći šleperi, jer drukčije 37.000 tona jednostavno nije moguće dovesti. I, barem u teoriji, govorimo o mjestu na kojem postoji država.
Svaki od tih gotovo 1500 kamiona imao je registraciju. Vozača. Prijevoznu dokumentaciju, pravu ili lažnu, sada je gotovo svejedno. Dio otpada uvožen je iz Slovenije i Italije. Schengen jest ukinuo redovne granične kontrole, ali nije ukinuo europske propise o prekograničnim pošiljkama otpada. Za pošiljku mora postojati propisana dokumentacija, a za određene vrste otpada i prethodna pisana obavijest i odobrenje nadležnih tijela.
Vozio je kamion prometnim sustavom dviju ili triju država u kojem policija, carina, inspekcije i druge službe imaju ovlasti zaustavljati teretna vozila i provjeravati dokumentaciju. Jasno je da se može provući jedan šleper. Ponekad se provuče i tona droge. Možda se provuče i deset šlepera. Ali gotovo 1500? Godinama? Pa nije valjda da su svi baš tih dana gledali u drugom smjeru? Sve službe?
I kako je išlo u nekadašnjoj reklami: "Ali to nije sve." Ovdje ne dobijete set noževa. Dobijete industrijski kompleks. Hale. Manipulacijske površine. Dvorište. Prema nalazu vještaka, uklonjen je biljni pokrov na gotovo 18.000 četvornih metara.
Kako su uopće mogli dobiti papire za ovo?
Znate li što sve treba da bi netko legalno gospodario otpadom? Treba imati dozvole za gospodarenje otpadom. Treba imati odgovornu osobu. Treba voditi propisane evidencije. Treba imati prateće listove i drugu dokumentaciju. Treba omogućiti nadzor, više oblika nadzora. Treba ispunjavati uvjete zaštite okoliša, zaštite na radu i zaštite od požara. I sve to nadzire ne jedna, nego više različitih inspekcija.
Bio sam šef pravne službe pa jako dobro znam kako izgleda kada dođu inspektori. Vrlo su detaljni u svom poslu. Mjere rasvjetu na radnom mjestu, čuvenih 300 luksa. Broje vatrogasne aparate. Ako samo jedan vatrogasni aparat nije ispod naljepnice, budite sretni ako vam ponude mandatnu kaznu od 500 eura (narodski: potpiši da si kriv i plati). I to je tako u informatičkoj firmi gdje je najveći otpad karton pizze ako se dan prije radilo prekovremeno.
A ovdje govorimo o industrijskom pogonu! O halama. Tisuće vreća. Gotovo 1500 dolazaka teških kamiona. Deseci tisuća tona otpada. I sada se postavlja pitanje tko je, u svim tim godinama, došao tamo i rekao: "Dobar dan. Molim dokumentaciju." A nakon par sati otišao uz riječi: "Hvala, sve je u redu!"
Zločin protiv prirode i protiv Hrvatske
Prije par dana obilježili smo obljetnicu Oluje. Slušali smo svečane govore. Jedni su govorili zato što su ondje bili prije 31 godinu i imaju moralno i svako drugo pravo govoriti. Drugi, obje glave hrvatskog političkog vrha, zato što se na takvim obljetnicama uvijek dobro fotografirati, makar morali pretrpjeti sat vremena u odijelu na suncu.
A onda, gotovo usput, dođe vijest da je netko godinama u Lici zakopavao tisuće tona otpada. Kako se moglo dogoditi da 31 godinu nakon oslobođenja Like od agresora saznamo da je netko jedan od najljepših krajeva Hrvatske, našu Liku, zemlju rijeka, šuma, krša, tišine i dragih, vrijednih ljudi, našu Liku pretvorio u golemo ilegalno odlagalište otpada?
Tko je izdavao dozvole? Ako ih nije bilo, kako je moguće da to nitko nije primijetio? Ako ih je bilo, na temelju čega su izdane? Tko je kontrolirao što se ondje doista radi? Tko je dolazio u nadzor? Što je utvrdio? Tko je potpisivao zapisnike? Tko je zaključio da je sve u redu? Ili nije dolazio nitko?
Ključno pitanje je koliko visoko seže ovaj lanac. Ne lažimo se. Ovakve stvari ne nastaju same od sebe ili dogovorom par ljudi. Ovdje više nije riječ samo o kaznenoj odgovornosti onih koji su otpad dovozili i zakapali. Ovdje je riječ o tome da hrvatski građani imaju pravo znati gdje je sustav zakazao. Tko je propustio učiniti ono što mu je zakon nalagao? Tko nije vidio? Tko nije htio vidjeti?
I najvažnije. Tko će, osim neposrednih počinitelja, za to snositi odgovornost? Jer ako nakon svega politički odgovor bude da "nitko nije znao", onda imamo problem koji je mnogo veći od jednog ilegalnog odlagališta otpada. Onda imamo problem države, one države za koju su se prije 31 godinu mnogi junački izborili pod granatama, spuštajući se niz kozje staze usijanog Velebita. A neki drugi, političari koji su došli kasnije, nisu je uspjeli sačuvati.
Previše je ljudi poginulo za ovu zemlju da bismo desetke tisuća tona otpada, iz kojeg se sada zlo cijedi u ličke vodne tokove, prihvatili kao još jedan "ekološki incident". Ovo u Gospiću je zločin protiv Like i protiv prirode. Zločin protiv Hrvatske.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala