POSLJEDNJIH dana svjedoci smo hajke na društvenim mrežama na policajke koje su se usudile prijaviti da ih je šef spolno uznemiravao. Prije toga smo danima mogli čitati brojne komentare na društvenim mrežama i ispod raznih članaka u kojima se napadaju žrtve koje su progovorile o proživljenom nasilju. Sve to dodatno zlostavlja žrtve, upozoravaju brojni stručnjaci s kojima smo razgovarali.
Jedna od rijetkih koja radi sa žrtvama seksualnog nasilja, i to pogotovo s djecom, profesorica je Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih.
"Svaki komentar kojim se žrtva osuđuje, stigmatizira i izlaže poruzi je novo silovanje/zlostavljanje žrtve. Zato nije čudo da druge žrtve ne progovaraju o svojim traumama jer ionako osjećaju sram, često se osjećaju kao roba s greškom pa im takvi komentari samo pojačavaju sve te osjećaje. Puno djece, nakon što su doživjeli osudu okoline, reklo mi je: 'Sad mi je žao što sam išta rekla'", kazala nam je profesorica Buljan Flander.
"Djeca i mladi koji proživljavaju seksualno zlostavljanje godinama šute jer se boje upravo ovakvih pitanja"
"'Zašto nisi prije rekla' je najgore pitanje koje možete uputiti žrtvi nakon što vam se povjeri, uz to što im se još i iskazuje nepovjerenje", kazala nam je profesorica Buljan Flander.
Navodi kako djeca i mladi koji proživljavaju seksualno zlostavljanje godinama šute jer se boje upravo ovakvih pitanja, boje se da im se neće vjerovati jer su počinitelji moćniji od njih, prijete im posljedicama ako nekome kažu, boje se sudskog procesa, boje se da će njih optužiti za razaranje obitelji, boje se da će biti obilježeni, osjećaju sram, krivnju jer su ih zlostavljači uvjeravali da su oni odgovorni za ono što se događalo i da su to sami tražili i da su i oni (žrtve) uživali.
Index je prije par godina objavio jedno pismo curice koja je bila žrtva seksualnog nasilja i u njemu je jasno napisala da joj mama nije vjerovala da je očuh zlostavlja.
"Nažalost, mnogima se upravo puno od toga čega se boje i dogodi nakon što se povjere. Koliko god im je strašno bilo proživjeti samo zlostavljanje, kažu da im je jednako teško nositi se poslije s reakcijama okoline, neosjetljivošću stručnjaka i svime što prolaze tijekom suđenja. A kakve su reakcije okoline, mogli smo se svi uvjeriti ovih dana, čitajući brojne odvratne i neprimjerene komentare ispod članaka o svjedočanstvima onih koji govore o proživljenim seksualnim zlostavljanjima. Smatram da bi ispod takvih članaka trebalo onemogućiti komentare, kako bi se izbjeglo dodatno zlostavljanje žrtava koje su godinama šutjele iz straha od osude i nerazumijevanja okoline", kazala nam je prof. Buljan Flander.
Mamula: Živimo u patrijarhalnoj sredini u kojoj se i dalje iskazuje nepovjerenje prema žrtvi i uvijek ih se stigmatizira
Maja Mamula, osnivačica i voditeljica Ženske sobe, centra za žrtve seksualnog nasilja, u razgovoru za Index rekla je kako je jasno zašto se nitko ne usudi prijaviti seksualno nasilje - živimo u patrijarhalnoj sredini u kojoj se i dalje iskazuje nepovjerenje prema žrtvi i uvijek ih se stigmatizira da su same doprinijele tome što su zlostavljane.
"Ovo se odnosi na sve žrtve, ne samo žene već i na djevojčice i djevojke, a bojim se da su tu i muškarci, svi oni koji su žrtve seksualnog nasilja. To je tema uz koju se stalno vežu stigma i sram. Ne postoji nijedno drugo kazneno djelo u kojem se žrtve toliko optužuje. Kad se radi o seksualnom nasilju na radnom mjestu, tu je pogotovo taj problem što žrtva strahuje od gubitka radnog mjesta, ali i od osude drugih kolega. Vidimo u ovom slučaju policajki kolika tu vlada ekstremna nekolegijalnost i optuživanje. I to da se njihove fotografije objavljuju po društvenim mrežama", kazala je Maja Mamula za Index.
Uvođenje prevencije seksualnog nasilja je jedan od temelja kako bi se smanjio broj takvih slučajeva, smatra ona, te dodaje kako je izuzetno važno od malih nogu razbijati predrasude o žrtvama nasilja.
Pitali smo je što bi politički istaknute osobe, u vrhu vlade, trebale učiniti da utječu na smanjenje takvih zločina.
"Mislim da bi bilo vrijedno da netko od politički istaknutih ljudi jasno da svoju poruku da postoje žrtve i da će im pružiti pomoć i podršku na sve načine te da nemamo razloga ne vjerovati žrtvama. Moraju pozvati na to da se žrtve prestanu progoniti. U prvi tren svi su za žrtve, kasnije se one preispituju i prozivaju i to nam se ponavlja, ali ako stvarno želimo ozbiljne promjene, mora se od krenuti od strane visoke politike, oni u vladi trebaju dati jasnu poruku što misle napraviti da bi se stvari promijenile", istaknula je.
Veliki je problem, kaže, što u Hrvatskoj nedostaju mjesta za pomoć i podršku žrtvama seksualnog nasilja te nema puno specijaliziranih osoba koje se bave tom temom.
"U 90 do čak 95 posto slučajeva žene se ne usude prijaviti seksualno nasilje"
Josipa Tukara Komljenović, sociologinja i voditeljica programa za mlade u Ženskoj sobi, Indexu je rekla da se u 90 do čak 95 posto slučajeva žene ne usude prijaviti seksualno nasilje, a razloga za to je, navodi, puno.
"Situacija nije jednostavna i ne smijemo stavljati pritisak na žrtve nasilja da ga prijave već trebamo odgovornost raspodijeliti na društvo, institucije. Ako pokažemo da imamo nultu stopu tolerancije na nasilje, onda je to prvi korak da jasno kažemo kako osuđujemo nasilje. Institucije mogu dati jasnu poruku da imamo nultu stopu tolerancije na seksualno nasilje ako odrede primjerene kazne za seksualno nasilje, ako te kazne budu visoke i ako počinitelj bude adekvatno sankcioniran. Tada žrtvama poručujemo da smo uz njih", istaknula je Josipa Tukara Komljenović za Index.
"Problem su minimalne kazne"
Problem je, kaže, što je tek lani povećana minimalna kazna za silovanje s godine dana na tri godine i sudovi su najčešće, navodi, uvijek dosuđivali tu minimalnu kaznu od godine dana i još se sudski proces razvukao na niz godina.
"Pa mi imamo sudske procese za seksualno nasilje koji traju godinama. Neki su trajali i osam godina i žrtva je za to vrijeme prolazila dodatnu traumu, da bi počinitelj na kraju bio kažnjen s godinu dana. Pokret Spasi me Jelene Veljače je doprinio tome da se lani izmijenio Kazneni zakon i da se minimalna kazna za silovanje povećala s godine na tri", kazala je.
Navodi i kako veliku ulogu u svemu imaju i odgojno-obrazovne ustanove koje bi trebale daleko više raditi na prevenciji nasilja.
"U školama u Dalmaciji najviše tvrde da se tamo seksualno nasilje ne događa, ali ima i škola u Zagrebu koje tako misle"
"Ministarstvo znanosti i obrazovanja bi u škole trebalo uvesti obavezne radionice, edukacije o seksualnom nasilju. Ženska soba je napravila edukativni preventivni program protiv seksualnog nasilja za učenike prva tri razreda srednje škole. No to nije obavezno i škole to ne moraju prihvatiti. Najviše otpora nam pokazuju škole u Dalmaciji. One nam kažu da im to ne treba jer kod njih nema seksualnog nasilja. A takvih škola, koje to tvrde, ima i po Zagrebu isto", navela nam je Josipa Tukara Komljenović.
Dodaje i kako ih iz nekih škola zovu tek kad se pojavi slučaj seksualnog uznemiravanja učenica.
"Kad bismo imali prevencijske programe, tad bi bilo manje seksualnog nasilja. Gledajući nordijske zemlje koje sustavno rade na prevenciji, pokazalo se da kroz dugi niz godina imaju dobre rezultate i da je takav vid nasilja u padu. To je i za državu jeftinije jer kasnije nema troškova za sudske postupke i za smještaj počinitelja u zatvore", kazala nam je.
Psihijatar u Vrapču: Izrazito je loše propitkivanje je li žrtva izazvala nasilje
Dr. Goran Arbanas, psihijatar u klinici Vrapče, za Index je progovorio o zdravstvenim poteškoćama žrtava seksualnog nasilja i tome može li ih se i kako osnažiti da prijave počinitelja.
"Na nama nije da nagovaramo osobu da prijavi ili ne prijavi nasilje, naše je da osobi pojasnimo koje su joj sve mogućnosti, a u konačnici će osoba sama poduzeti što misli da može. Žene (kažem žene jer su one u preko 95 posto slučajeva zlostavljane) često ne prijave nasilje u odrasloj dobi jer je najčešći počinitelj njihov partner, sadašnji ili bivši. Preko 85 posto počinitelja je osobi poznata osoba. Seksualno nasilje je jedna od rijetkih vrsta nasilja gdje članovi obitelji propituju ulogu žrtve. Kad vas netko opljačka, nitko vas neće prozivati, ali kad je osoba silovana, onda u našem društvu postoji tendencija da ispituju je li žrtva pridonijela tome. To je izrazito loše i to stigmatizira žrtvu. Nasilnik je taj koji nasilje radi i nikako ne smijemo govoriti i propitkivati je li ga žrtva izazvala jer žrtve ne izazivaju", kazao nam je dr. Arbanas.
Kao i Josipa Tukara Komljenović, tako je i on istaknuo problem s dugotrajnim sudskim procesima.
"Znamo koliko sudski procesi traju, a još k tome često nema materijalnih dokaza kod seksualnog nasilja pa je jedna riječ protiv druge. Sve su to faktori koji utječu na to da žrtva ne prijavi nasilje. Još kad je nasilnik netko u poziciji moći, bojite se što će biti s vama, hoćete li izgubiti posao. A kad se radi o maloljetnoj osobi, tu je na cijelom sustavu da mora reagirati, mi smo dužni zaštititi dijete. Netko tko ima 16 godina ne može dati pristanak za ulazak u odnos s profesorom ili ikome u poziciji moći, ovo nije dobrovoljni seks. Što je osoba mlađa, u pravilu će se teže nositi s tim stresom. Nije isto doživjeti seksualno nasilje sa 16 i 26 godina. Ono će imati puno gore posljedice ako se žrtva nalazi u mlađoj životnoj osobi. To je trauma koja se može ugraditi u strukturu ličnosti", kazao nam je dr. Arbanas.