Goran Bare ovih je dana u, mogli bismo to tako nazvati, fazi svojevrsnog egzistencijalnog preispitivanja. Legendarni frontmen Majki nedavno je napunio 61 godinu, što je i njega samog pomalo začudilo jer nije očekivao da će ih doživjeti. A u tim se godinama i dalje bavi glazbom koju voli najviše na svijetu, s bendom koji voli više od svega i za publiku za koju živi.
"Ma nikad mi nije bilo ljepše", otvoreno će Bare, s kojim smo razgovarali u njegovu kvartu u Novom Zagrebu, uoči koncerta na Šalati 5. rujna. Karte su u pretprodaji gotovo rasprodane, a posljednji komadi prodavat će se na ulazu.
"Ovih dana mi daje smisao izaći na binu i publici reći 'Dobra večer', to je jedini smisao mog postojanja. Jedino mi daje zadovoljstvo stvaranje pjesama, davanje i izvođenje tih pjesama", kaže Bare dok razgovaramo o tome što publika može očekivati na Šalati.
Dvije nove pjesme
Uz prepoznatljivo žestoku svirku, publika će ondje imati priliku čuti i dvije nove pjesme benda - Noć je moj dan i Praiskonski plamen. U njihovu stvaranju Baretu je puno pomogao i klavir koji si je nabavio nakon višegodišnje pauze u pisanju, a za kojim trenutačno radi na novom albumu.
"Pjesme koje ćemo izvesti su odlične, onako kako smo krenuli s 'Rođen za suze' i 'Moja jedina'. Naravno, ove pjesme su drugačije, ali na tom tragu. Nakupili smo materijala i sada to samo trebamo snimiti za album", dodaje.
Bare nikada nije bježao od emocija u svojim pjesmama, koliko god one bile mračne, niti se libio poslati političku poruku kada je smatrao da vrijeme to zahtijeva. Zato smo ga pitali što ga inspirira ovih dana.
Potreba za stvaranjem
"Baš sam to pričao ljudima, ja mogu imati nešto što me vodi u glavi, ali ja ne mogu to opisivati teškim riječima. Želim da ljudi shvate pjesmu koju napišem", kaže. "Ja živim noću, sve bolje vidim i čujem noću, zato sam to opisao u pjesmi 'Noć je moj dan'."
Pjesmu Praiskonski plamen, kaže Bare, posvetio je stvaranju.
"Kad vidiš ruku u pećini - zašto je ta osoba imala potrebu to napraviti? Imala je potrebu stvarati, imala je praiskonski plamen da stvara", kazao je, složivši se da i sebe smatra takvim. "Postoje ljudi koji imaju tu žeđ. Nisi zadovoljan dok nešto ne napraviš."
"Moje pjesme možeš tumačiti kako hoćeš. Ja radim u slikama, bitne su mi i volim slikarstvo, zato slikovito opisujem stvari u svojim pjesmama. Većina najvećih autora tako radi - Patti Smith, Nick Cave...", kaže.
"Dobrih bendova ima koliko hoćeš"
Ovih dana sluša puno bluegrassa i folka s country elementima, a kao primjer izdvaja kanadski bend The Dead South, koji mu je posebno zanimljiv. Dobrih bendova danas, tvrdi Bare, ima napretek i u Hrvatskoj.
"Ja ne znam samo zašto HRT ne može na jednom od svoja četiri programa napraviti emisiju jednom tjedno o mladim bendovima. Dok ti to ne rokneš na javnom servisu, servisu svih nas koji ga plaćamo, onda neka pokažu nešto novo. Pokušavali su nekakve garaže i štogod, ali ne možeš ništa napraviti ako nemaš prave ljude koji će znati izabrati bendove i predstaviti ih kako treba", kaže.
Najveća podrška u životu
Bare se za Index dotaknuo i Majki, benda koji mu je, kaže, najveća podrška u životu.
"Da nema njih, ne bi bilo ni mene. Ne vidim nikakvo veselje bez njih. Oni su mi najbolji prijatelji i ljudi koji me jedini razumiju. Ja priznajem da sam bio đubre, bio sam grozan čovjek. Oni su me trpjeli 20 godina pijanog, odvratnog i groznog", priznaje.
Odnose unutar benda usporedio je s brakom.
"Ja bez njih ne mogu, kao što muž ne može bez žene ili žena bez muža. Ili dečko bez dečka, svejedno je. Oni su meni sve, oni su mi jedini prijatelji. Ja kažem da su najbolji bend na svijetu jer to zaista jesu", kaže.
Majke nastupale u Dingwallsu
S nama se prisjetio i nastupa u Londonu prije dvije godine, u legendarnom klubu Dingwalls, kroz koji su tijekom godina prošla brojna poznata glazbena imena, od Red Hot Chili Peppersa do Blondie.
"Mi smo došli u London, a ljudi nisu mogli vjerovati kakva je to bila rokačina i razina izvedbe, redar je bio. Bila nam je čast što smo tamo svirali", kaže Bare, ali ne želi taj koncert proglasiti najdražim na kojem je nastupio. Lakše će se, kaže, prisjetiti onih najgorih.
"Imao sam u životu više groznih koncerata, a to je sve zato što mi tada život ništa nije predstavljao. Zbilja grozno. Završio sam jednom u Ljubljani u bolnici, morali su me šivati. Bio sam toliko autodestruktivan", kaže.
"Ničeg se ne treba stidjeti"
"Sada mi je žao što sam bacio taj život. Žao mi je jer sam mogao puno više dati", kaže Bare, no brzo se ispravlja. "Ma zapravo, izvinjavam se, nije meni ničega žao. Mislim, ne bih želio nikome da doživi stvari koje sam ja doživio, ali i to je život. On je i tuga i plač, i smijeh i glad, i sitost i debljina. Sve je to život i ne treba se ničega stidjeti."
No Bare smatra da se u životu ništa ne prašta.
"Kad kažu 'tko prizna, pola mu se prašta' - to nije istina. Napravio si sranje, ali priznaj to", zaključuje.