Moja ideja je bila iskusiti Burning Man na pravi, iskonski način i otići ranije na "build week". I ukratko, dobio sam što sam tražio. Nakon desetak godina maštanja o odlasku na Burning Man dobio sam iskustvo o kojem ću razmišljati još dugo.
Nekim ludim slijedom događaja završio sam radeći na podizanju ekskluzivnog kampa za 300 ljudi zajedno s još 20-ak ljudi koji na build week dolaze ranije i rade full teško ne bi li dobili besplatan upad, smještaj i hranu tijekom eventa.
Najbolji prijatelji su mi bili vodoinstalateri, šljakeri na gradilištu i raznorazne skitnice, što je bilo vrlo osvježavajuće. A živio sam u prilično brutalnim uvjetima, dobio prljavi madrac izvučen iz nekog kontejnera, spavao u sto godina starom kamperu, bez klime, vode, tuša i wc-a. Prvi put sam se istuširao nakon pet dana, a radio sam svaki dan na 30°C i u pješčanoj oluji koja nije prestajala.
Na Burning Manu novac ne vrijedi ništa
No, krenimo po redu. Volonterski rad, odnosno darivanje (gifting), je nešto što je od prvog dana definiralo Burning Man, naime, na eventu se ne može ništa kupiti novcem i samo je razmjena iskustava, znanja i robe dozvoljena. Na prvi pogled ta ideja izgleda blesavo, ali kako nam se približavao put na Burning Man i razmišljanje o tome što će biti naš dar, shvatio sam da su eliminiranjem novca iz jednadžbe svi svedeni na obično ljudsko biće, bez privilegija i moći. Jedina stvar koja ti ostaje je biti pristojan, prijateljski nastrojen i super kreativan prema ljudima oko sebe. To je jedina postojeća valuta na Burning Manu.
Druga motivacija za volontiranje mi je bila provesti vrijeme s pravim burnerima. Ljudi koji volontiraju, grade kampove, umjetničke instalacije i svu infrastrukturu, imaju pravo doći ranije u Black Rock City i sudjelovati u gradnji. To su uglavnom ljudi koji su ili već bili 10-15 puta, žive relativno jednostavne i skromne živote, nisu upali u klopku zapadne civilizacije gdje se cijeni jedino novac, uspjeh, slava, i Burning Man je za njih mjesto gdje se nalaze s istomišljenicima. Cijela ta ekipa je za mene bila veliko osvježenje. Nema skrivenih agendi, nema komercijalnih interesa, jednostavno smo svi tamo isti u toj prašini i vrućini i sve što nam ostaje je da smišljamo pizdarije koje ćemo raditi i graditi narednih tjedan dana.
Moj kamp je imao tuševe u nebu, kompletnu parnu saunu, nekoliko kampova je nudilo hladnjače u koje ljudi mogu ući i ohladiti se bilo kad, stotine kampova rade vrhunske pizze, tacose, dim sum, pastrami sendviče i dijele to ljudima besplatno. Izvesti to u tim uvjetima je prilično nevjerojatno i vrlo inspirativno, jer pokazuje da za čovječanstvo nema granice ako postoji volja da se napravi nešto za opće dobro, ja koji sam cijeli svoj život proveo radeći na stvarima za koje vjerujem da su dobre za društvo, ovo je bilo kao da sam upao u krug šezdeset tisuća istomišljenika i jednako motiviranih ljudi.
Pustinja u kojoj si odgovoran sam za sebe
Cijelo događanje se odvija u brutalnoj i prekrasnoj pustinji zvanoj Black Rock Desert, usred Nevade, i to zahtijeva ozbiljnu pripremu. Netko tko misli da ide na samo još jedan festival se neće dobro provesti. Nema vode, hrane, novca, nema zaštitara, sigurnosnih mjera, nitko te ne sprječava da se penješ na umjetničke radove i skačeš dolje s njih, ili baulјaš u pustinji usred noći i pješčane oluje ako te volja.
"Radical self-reliance", jedan od deset principa Bruning Mana treba shvatiti ozbiljno. Ali zauzvrat dobiješ okruženje u kojem na kraju dana si sam odgovoran za svoje akcije, vrlo drugačije od naših svakodnevnih života gdje imamo sve moguće mehanizme koji nas štite da se ne ozljedimo, ali isto tako i žestoko ograničavaju. O Burning Manu se tako može napisati tisuću različitih priča i svaka će biti istinita - od onih najgorih iz nečije perspektive do ljudi koji tvrde da im je Burning Man promijenio život.
Build week
Moj put na Burning Man bio je i žestoka lekcija koju sam valjda zaslužio. Kaže se "You don't get the burn you want, you get the burn you need".
Iako sam ekipi koja gradi kamp rekao da su moja znanja o struji iz srednje elektrotehničke škole minimalna, završio sam kao glavni električar koji je trebao osigurati instalacije za stotinjak šatora i kampera, tri pozornice, blagovaonicu, tuševe, saunu, tri kuhinje, stanice za punjenje električnih bicikala, i to sve usred pustinje u kojoj ni kukci ne mogu preživjeti. Došao sam tamo i zatekao brdo opreme koje nikad prije nisam vidio, niti imao pojma kako od hrpe kablova, kutija, generatora i transformatora sklopiti nešto što će davati pouzdanu struju za 300 ljudi. Ali to je bilo očekivanje i ja sam bio spreman napraviti što god treba da odradim posao.
Radio sam tako svaki dan 10-12 sati dnevno razvlačeći kablove od kojih svaki ima 50 kila. Vlastitom snagom sam razvukao par stotina takvih kablova, ganjao danima po pustinji tvrtku koja isporučuje opremu, a čiji zaposlenici spavaju po četiri sata dnevno zadnjih mjesec dana i rade teški fizički rad od jutra do mraka. Bio sam u situacijama gdje su me dobavljači zicali hranu jer nisu jeli ništa već cijeli dan, pa bih s našim kuharom dogovorio sendviče i kavu za njih, a zauzvrat bi mi oni donijeli kablove i opremu koja mi treba.
Kad šljaker mora udovoljiti VIP gostima
Prava lekcija nije bila teški rad. To je nešto što mi nije problem u životu. Pravi udarac je bio susret s VIP klijentima kampa i njihovim fensi kamperima koji se moraju spojiti na struju iste sekunde kad se uparkiraju na svoje mjesto, ne bi li se odmah počeli hladiti sto na sat.
Imao sam priliku iz prve ruke iskusiti kako se osjeća onaj najniži zaposlenik u nekoj organizaciji koji radi krvavo, trudi se, a sve zato da bi mu se na kraju netko požalio jer nema 50 ampera struje i ne može imati upaljene dvije klime, mikrovalnu i frižider u isto vrijeme, a ja mu dajem 30 ampera i zato sam nesposoban, pa će ići pričati s glavnim čovjekom u kampu da riješi taj problem :). Ono kao, daj se makni smeće šljakersko i daj mi da pričam s nekim tko je sposoban.
Situacija u kojoj se VIP klijent parkira i zahtijeva maksimalnu pažnju iste sekunde, ne razumijevajući što sam ja sve trebao napraviti da uopće imam utičnicu za njega, da je generator na 95% kapaciteta i da će svake sekunde crknuti, da novi i veći ne znamo kad ćemo dobiti, plus da sam umoran kao pas i da, ako još jedan kabel prevučem preko te pustinje, me neće moći dići iz mrtvih drugo jutro.
Lekcija s druge strane hijerarhije
Bio je to samo takav flashback i samo takva škola. Sjetio sam se milijun puta gdje sam bio u sličnoj situaciji s druge strane. Npr. kad bih vratio svom dizajneru ili developeru cijeli projekt od mjesec dana na preradu jer taj sekund nisam bio sretan s kvalitetom. Situacije u kojoj nisam cijenio nečiji rad i trud, nego sam stvari gledao iz svoje uske perspektive, ili bio razmaženi baja koji očekuje uslugu koju je platio i ne zanima ga puno više od toga. Situacije u svakodnevnom životu u kojem misliš da ti novac ili moć može kupiti sve i da imaš pravo ponašati se kako hoćeš ako si ti taj koji plaća.
Zovite me mazohistom, ali ja sam zapravo uživao u toj situaciji. Nikome nisam rekao da sam klijent kampa, to se saznalo tek drugi tjedan kad mi je došla familija :). Došao sam s ciljem da iskusim Burning Man na iskonski način i nisam se predavao. Nastavio sam razvlačiti kablove i spajati bogataše na struju s još većim entuzijazmom.
Sve u svemu, super škola, super iskustvo i zapravo očekivano ljudsko ponašanje, ali za mene je bilo interesantno dobiti ovu perspektivu. Nije baš da se inače ponašam u životu kao seljačina koja je upala u pare, ali mislim da će me ovo malo više natjerati da se zapitam kako se ponašam prema ljudima u svakodnevnom životu.
Burn week
To je bila lekcija i dobar intro u ono što dolazi. U nedjelju je počeo službeni event. Meni je stigla familija, ja sam bio frisko istuširan i spreman iskusiti i taj dio festivala. Družili smo se s ljudima koji hodaju goli okolo s divovskim ringovima provučenim kroz penis jer zašto ne…, do baka i djedova koji žive tjedan dana u malom šatoru posađenom u pijesku, već dvadesetu godinu zaredom, ne bi li vidjeli sve umjetničke radove, pa sve do ljudi koji rade na instalacijama ili vode klubove koje su sagradili milijarderi kojima nije problem potrošiti 30 milijuna dolara da imaju privatni parti na "Plaji", jer eto, može im se.
Događaj se dosta iskomercijalizirao zadnjih godina, dosta umjetničkih instalacija se prodaje, milijarderi imaju privatne partije, puno ljudi dolazi samo partijati, ali u svakodnevnom životu to je zapravo skoro pa neprimjetno. Duh luđaka koji ulažu nevjerojatne količine vremena i energije da bi proizveli neki umjetnički rad, performans ili iskustvo za sve sudionike, je i dalje prisutan i vrlo je oslobađajući za nekog tko živi u 24/7 iskomercijaliziranom društvu gdje svi imaju agendu, nešto prodaju ili imaju neki interes.
Samo okruženje te brutalne pustinje, teških uvjeta, nas od prve minute sve svede na minimalni zajednički nazivnik, gdje smo svi prljavi, neuredni, goli i nemamo apsolutno nikakvu materijalnu korist iz tog eventa.
Društvo u kojem vrijede neka druga pravila
Standardne norme i vrijednosti se u sekundi preokrenu na glavu. Nova valuta je pozitivan stav, odnosi i interakcije s ljudima i osjećaj pripadanja jednoj grupi ljudi koja je došla živjeti u društvu za koje vjeruju da bi trebalo biti norma u svakodnevnom životu. Nevjerojatno je da danas tako nešto može biti tako popularno, ali ispada da nam svima treba osjećaj biti okruženi desecima tisuća ljudi koji su otvoreni, sretni i testiraju limite ljudskog društva u pustinji u Nevadi. Biti okružen ljudima gdje nema maski, interesa, vrlo je osvježavajuće, posebno za nekog poput mene koji je zadnjih par desetljeća proveo u poslovnom svijetu gdje se sve vrti oko interesa, novca, veza. Lijepo je provesti tjedan ili dva, u mom slučaju, na mjestu gdje ničeg od toga nema i naše klasične vrijednosti su potpuno bezvrijedne.
Sadržaj
Ja iskreno vjerujem da je sve ovo gore glavna stvar zbog koje ljudi idu na Burning Man, ali…
Količina ludila koja je nicala svaki dan u Black Rock Cityu je fascinantna. Stotine i stotine umjetničkih radova, stotine klubova s najboljim mogućim sound sistemima, random celebrity koji kuhaju ili DJ-aju za slučajne prolaznike. Vidjeli smo show Johna Summita, za samo 50-ak slučajnih prolaznika, umjetničke radove koji zahtijevaju tim od stotinjak ljudi i godinu dana rada.
Partijanje počne već ujutro pa cijeli dan do idućeg jutra, i tako tjedan dana, svaki dan. Ako netko ide partijati, ovo je definitivno najveći i najluđi parti koji sam ja vidio do sad. Mi smo većinu vremena uglavnom provodili obilazeći kampove, umjetničke radove, i uspjeli ubaciti par izlazaka koji su bili, blago rečeno, nezaboravni. Što se dogodi na Burning Manu ostaje na burning manu.
Nemam baš puno fotki s partijanja jer snimanje ljudi dok plešu i zabavljaju se je dosta neprimjereno u Black Rock Cityu. Privacy i anonimnost je cijenjena.
Iskustvo koje se teško zaboravlja
Cijela priča nije za svakoga, a posebno ne onima sa slabim srcem. No međutim ako ste spremni malo patiti, ispada da svatko tko ode ima iskustvo koje se teško zaboravlja. Ja sam fasciniran cijelom pričom i ne mogu vjerovati da ovako nešto postoji i malo sam bliže sad razumijevanju što je to što ljude vuče tamo. Već žestoko planiramo odlazak iduće godine jer želim sudjelovati u tome bar još 15 puta do kraja života.
***
Burning Man je tjedan dana ludila usred pustinje u Nevadi, krajem kolovoza. Desetci tisuća ljudi dođu na golu, prašnjavu ravnicu i u par dana podignu cijeli privremeni grad, s ulicama, kampovima, barovima i divovskim umjetničkim instalacijama. Fora je u tome što tamo nema kupovanja ni prodavanja. Sve što trebaš (vodu, hranu, šator) moraš donijeti sam, a ostalo se dijeli i poklanja. Ljudi se oblače kako hoće, voze se na šarenim "art autima", plešu do jutra i rade stvari koje kod kuće nikad ne bi. Vrhunac je zadnjih dana, kad zapale ogromnu drvenu skulpturu čovjeka, po kojoj je festival i dobio ime. Nakon toga se sve rastavi i odnese, s pravilom da iza sebe ne smije ostati ni smeće, kao da nikoga nije ni bilo.