Dolly Parton tijekom desetljeća karijere nije bila prepoznatljiva samo po glasu i pjesmama nego i po izgledu koji je sama pažljivo izgradila. Ogromna platinasta kosa, visoke pete, naglašena figura, jarka šminka i kostimi prekriveni cirkonima postali su njezin zaštitni znak. Parton je dobro razumjela što njezin izgled predstavlja i koristila ga je kako bi se poigravala očekivanjima o ženama, ljepoti i inteligenciji.
Jednom se našalila da je jedan od njezinih najvećih problema pronaći računovođe koji razumiju "koliko košta izgledati ovako jeftino". Njezina fascinacija takvim izgledom počela je mnogo prije slave. Parton je odrasla u siromašnoj obitelji u Tennesseeju, a kao djevojčica divila se ženi iz svojeg mjesta koju su drugi smatrali neukusnom i promiskuitetnom.
Dolly je, međutim, bila očarana njezinim uskim suknjama, visokim petama, crvenim noktima i ružem te izbijeljenom kosom. Upravo je taj glamurozni izgled postao jedna od glavnih inspiracija za personu koju će kasnije izgraditi, unatoč tome što su joj još u mladosti govorili da tako ne bi trebala izgledati.
Nije željela ublažiti svoj izgled
Kada je 1965. potpisala prvi diskografski ugovor s Monument Recordsom, Parton je počela stvarati ne samo svoj zvuk nego i javni identitet. Velika platinasta kosa, visoke pete, pripijena odjeća, naglašeni dekolte i obilje cirkona postali su dio njezina izgleda, koji će kasnije opisati izrazom "Backwoods Barbie". Zbog njega se suočavala s kritikama vlastitog djeda, roditelja školskih prijatelja, ali i ljudi iz glazbene industrije.
Prema njezinim riječima, čelnici diskografske kuće upozoravali su je da neće biti shvaćena ozbiljno jer izgleda više poput prostitutke nego pjevačice. Parton ih nije poslušala, piše The New York Times. Podcjenjivanje koje je izazivao njezin izgled s vremenom je postalo dio njezine persone.
Parton je bila svjesna stereotipa koje ljudi povezuju sa ženama koje izgledaju poput nje i namjerno se njima poigravala. Iza prenaglašenog glamura nalazila se uspješna kantautorica i poslovna žena koja je znala da će je neki ljudi procijeniti prije nego što je čuju.
Nije pokušavala dokazati ozbiljnost tako što će promijeniti izgled, nego je ostala vjerna estetici koju je voljela. U razgovoru s Barbarom Walters 1982., na primjedbu da bi mogla "proći s manje", jednostavno je odgovorila: "Volim više."
Zašto je počela nositi perike?
Velika platinasta kosa postala je možda najprepoznatljiviji dio njezina izgleda, no perike nisu služile samo estetici. Parton je objasnila da bi neprestano izbjeljivanje i tapiranje njezine prirodne kose, potrebno za postizanje željene frizure, s vremenom kosu ozbiljno oštetilo.
Perike su joj omogućile da svakodnevno ima upravo onu veliku frizuru kakvu želi bez takvog tretiranja vlastite kose, a šalila se i da zahvaljujući njima nikada nema loš dan za kosu. Do kraja života navodno je prikupila više od 350 perika, više od 2000 pari cipela, dok je njezina golema kolekcija kostima čuvana u arhivu površine oko 4650 metara kvadratnih. Jednako važni bili su i cirkoni, pripijeni kostimi te visoke pete.
Sama je osmislila svoj prepoznatljivi imidž
Tijekom karijere s njom su radili brojni dizajneri, među kojima su Lucy Adams, koja je izrađivala kristalima ukrašene kombinezone s njezinih albuma iz 1960-ih i 1970-ih, Bob Mackie, Tony Chase i Ann Roth, kostimografkinja filma "9 to 5". Steve Summers počeo je surađivati s Parton 1991. i sljedeća tri desetljeća proveo kao njezin kreativni direktor.
Naglašavao je da nije on osmislio njezin imidž - Dolly je sama postavila pravila, a on ih je slijedio. Jedno od glavnih bilo je da odjeća mora biti vrlo pripijena i vrlo sjajna. Tijekom godina mijenjala je detalje, od pastelnih boja i motiva leptira preko country kostima s resama i cirkonima do raskošnog glamura inspiriranog Las Vegasom, ali osnovna estetika nikada se nije promijenila.
Parton je svoj izgled na kraju pretvorila u jednako prepoznatljiv dio ostavštine kao što su to bile njezine pjesme. Svoju modnu povijest dokumentirala je i u knjizi "Behind the Seams: My Life in Rhinestones", svojevrsnoj autobiografiji ispričanoj kroz odjeću.
Njezin stil utjecao je na izvođačice poput Miley Cyrus, Kacey Musgraves i Carrie Underwood, a obožavatelji su desetljećima kopirali njezine perike, šminku i kostime. Pritom nikada nije tvrdila da želi biti primjer dobrog ukusa.
"Nikad nisam marila što drugi rade i nikad nisam marila što drugi govore o tome što nosim", rekla je za Vogue, dodajući da joj je važnije osjećati se ugodno u vlastitoj odjeći i vlastitoj koži. Upravo je odbijanje da ublaži izgled zbog tuđih očekivanja od onoga što su drugi smatrali pretjeranim stvorilo jedan od najprepoznatljivijih imidža u popularnoj kulturi.