Razgovarali smo s Matejem iz BluVinila (o svemu): "Isto mi je ubio me Dido ili Đido"

AKO STE se ikada pitali što se dogodi kada pet studenata s pet različitih fakulteta odluči da su im predavanja iz prava ili ekonomije manje zanimljiva od svirke, odgovor je - BluVinil. To samo po sebi nije ni najmanje neuobičajena pojava, ali njihov stil jest. 

Od "Apaša" koji su poharali radijski eter do "Carstva Mediterana" koje miriše na borovinu i nostalgiju, BluVinil je onaj rijetki bend koji jednako vole i vaši nostalgični roditelji i klinci koji pjesmu po pjesmu stvaraju soundtrack odrastanja.

Osnovani u Zagrebu, ali s neraskidivom pupčanom vrpcom vezanom uz Šibenik, bend je odmah privukao pažnju medija ne samo svojom glazbom, već i zanimljivim biografskim podatkom o obrazovnom putu svojih članova. U to vrijeme, sastav je činilo pet studenata s pet različitih fakulteta, što je u domaćem medijskom prostoru poslužilo kao izvrsna metafora za širinu njihovih interesa i intelektualni pristup pop-rocku.     

Potpisivanje ugovora s izdavačkom kućom Dallas Records 2017. godine označilo je početak njihove profesionalne diskografske karijere, a nakon tri studijska albuma, bend je najavio svoju dosad najveću koncertnu promociju. Središnji događaj planiran je za 7. veljače 2026. godine u zagrebačkom klubu Boogaloo. Ovaj koncert simbolizira povratak benda na veliku zagrebačku pozornicu nakon jeseni 2024. godine i predstavlja krunu promocije albuma "Carstvo Mediterana".   

Mi smo upravo zato porazgovarali s pjevačem i tekstopiscem Matejem Nakićem o nizu tema i naravno, nadolazećem koncertu. 

Objavili ste dvostruki album s 20 pjesama. U doba "krize pažnje" i singlova od dvije minute to je gotovo megalomanski pothvat. Očito je da vjerujete u format albuma, ali kakva je situacija s fanovima? Vidite li da upijaju taj materijal kao cjelinu?

"Kriza pažnje" u glazbi traje već dugo, od MTV-a i vremena kada je "video ubio radio zvijezdu", vremena YouTube klipova i Gangam Style estetike, pa sve do današnjice i ere AI slopa u kojoj trenutačno živimo.

Međutim, koliko god se vremena mijenjala, dobra pjesma ostaje dobra pjesma, a album kao format ostaje taj "sveti gral" putem kojeg otkrivamo nove svjetove, odrastamo i saznajemo tko smo zapravo. Naši fanovi su po tom pitanju isti kao i mi - valjda nas zato i slušaju.

Kako je izdavač reagirao na ideju dvostrukog albuma? Je li bilo otpora s marketinške strane ili su vam dali punu slobodu?

Mi smo, srećom, rođeni pod sretnom zvijezdom pa imamo najbolju diskografsku kuću ikad. Los Angeles Agency (LAA) je uvijek tu za nas u smislu podrške i logistike, bez ikakvog uplitanja u kreativni proces. Daju nam potpunu slobodu stvaranja i potpora su nam u svakom koraku.

"Pjevač bez pjesme" zvuči mi kao posebno retro moment i kao komentar vremena u kojem se "stare duše" teško pronalaze i vremenima koje je sve teže razumjeti. Kako gledate na trenutačno stanje na glazbenoj sceni koje je, također, sve teže razumjeti?

"Pjevač bez pjesme" upravo i je alegorija za trenutno stanje stvari na glazbenoj sceni. Prikazuje lik jednog zbunjenog i izgubljenog glazbenika, onog starog, naivnog boema, u vremenu svemoćnog algoritma i glazbe kao contenta. To je pjesma koja zapravo opisuje nas same u ovom svijetu glazbe kao pozadinske buke s Instagram reela.

Karijere glazbenika postale su tek puki paravan za marketing i oglašavanje, pjesme su postale co-branding alat putem kojeg se mlađoj populaciji prodaju energetska pića, konfekcijska odjeća i ručni usisavači. Glazbenici više vremena provode radeći na "online prisutnosti" nego na pjesmama koje bi zapravo trebale biti čitava svrha njihovog postojanja.

Pored navedenog marketinškog aspekta, svjedočimo i tome da glazba sve više postaje alat za političko prepucavanje. Imitirajući globalne trendove (kao i obično), društvena polarizacija polako je došla i do nas. Il’ si naš il’ si njihov - nema između. Ili si thompsonovac koji salutira nacistički pozdrav u Sinju, ili si kekinovac koji želi maloljetnu djecu slati na operaciju promjene spola.

A meni je isto ubio me Dido ili Đido. Tužno je to. Hrvatska je nešto puno veće i puno šire. Ovo je nekad bilo puno romantičnije mjesto, iz vremena Željka Malnara i Stjepana Spajića Rođe...

A kad smo već kod pjevača bez pjesama, kako se nosite s kreativnim blokadama?

Takve stvari u BluVinilu srećom ne postoje. Kad sjednem i krenem pisati pjesme - samo me opaka glad ili san mogu zaustaviti u mom naumu.

AI u glazbi. Strahujete li od promjena koje donosi ili mislite da se ipak malo pretjeruje u strašnim pričama?

AI u glazbi zaista zvuči i izgleda kao scenarij iz nekog distopijskog romana. Kako bilo, trudim se ne biti previše pesimističan. Jednako je loš i generičan song koji napravi AI, kao i songovi koje obično rade domaći autorski mediokriteti s radio stanica, s pjesmama tipa voli me / vrati mi se / nesrećo / srećo / maslina / stina / Dalmacija. Iste su to ključne riječi za prompt.

Kažu neki izvori da je već preko 70 % sadržaja na društvenim mrežama AI-generirano. S druge strane, ako uzmemo u obzir social media inženjering i činjenicu da veliki broj profila i lajkova pristiže upravo od botova - postavlja se pitanje gdje je tu čovjek? Kako bilo, sreća u nesreći bi mogao biti scenarij u kojem krene rasti vrijednosti pravog i autentičnog "ljudskog sadržaja", kojeg će očito biti sve manje. 

Sve se više govori o vremenima nakon streaminga, mislite li da se i na tom planu nešto treba promijeniti i da se moramo vratiti na "tvorničke postavke"?

Streaming je nužno zlo. Ironično je da su tvorci modernih streaming aplikacija počeli kao veliki liberatori umjetnosti, borci za piratstvo i "besplatnu" glazbu - da bi na kraju postali onaj najgori Mr. Monopoly koji krade siromašnima kako bi dao bogatima. Tale old as time.

Tu smo gdje smo, dobiješ pola centa po streamu i jedini izvor prihoda su ti nastupi i živa svirka. Na muci se poznaju junaci.

Pjesma "Apaši" postala je generacijski hit 2020. Je li njezin uspjeh stvorio pritisak da morate ponoviti tu formulu?

Apaši su naš dijamant koji je zasjao onda kada smo se najmanje nadali - i kada je očito bio prijeko potreban. Bilo je to vrijeme COVID-a, lockdowna i općeg kaosa. To je pjesma koja se jednostavno dogodi. Ići ponavljati takvo što na silu bilo bi jako fuj i posve suprotno našim načelima. Dovoljno je hrvatskih bendova koji ubodu catchy pjesmu pa do kraja života rade tu istu formulu do iznemoglosti.

Naš je katalog srećom velik i šarolik, te smo nakon Apaša izbacili još dva albuma s još mnogo dragog kamenja od kojih svaki ima svoje mjesto i svrhu.

Ranije su ljubavne pjesme dominirale. Čini se da na novom albumu ljubav postaje samo okvir za veća egzistencijalna pitanja. Je li romansa postala sekundarna tema?

Rekao bih da su ljubavne pjesme i ranije bilo veoma dozirane. Mi smo otpočetka sastav koji pjeva o onome što se krije "iza kulisa", pa bilo da se radi o ljubavi ili socijalno-angažiranoj temi. Na trećem albumu razlika je jedino u tome što smo dodatno sazrijeli (valjda).

S pomalo retro zvukom vratili ste i razinu pjesništva koja je pomalo izgubljena u vrlo doslovnim vremenima. Što ste čitali/gledali dok je nastajao ovaj album? Koji su van-glazbeni utjecaji oblikovali narativ Carstva?

Ovaj sam album pisao u ljeto 2025. godine u Zagrebu - daleko od mora i plaže. Snimali smo ga u istim uvjetima - na obroncima Medvednice kod našeg Skansija. Što se referenci i inspiracije tiče, čitao sam Bulgakova, odradio sam Stranger in a Strange Land, Heart of Darkness, prošao čitavu Dune kolekciju - valjda su me ta otuđenost i egzil iz majke Dalmacije ponukali da se, barem kroz pjesme, vratim korijenima. Da se vratim u to svoje Carstvo Mediterana.

Pjesme posvećene Mediteranu nose i rizik upadanja u sferu "morskih klišeja"  kojih je domaća glazba prepuna.  Kako balansirate tu tanku liniju između autentične emocije i turističke razglednice?

Ovaj album upravo i je koncipiran kao kontra maslina / stina / sunce / ko ovo more platit pogledu na Dalmaciju. Rođen sam u industrijskom Šibeniku 1995. godine. Tvornice, laki metali, ferolegure, mangan, auto-dijelovi / karamboli / miris pente / miris morske soli. To je jedan bitno drugačiji setting u odnosu na ovaj danas - kada se ideja Dalmacije bazira na suncu, moru, jahtama i iznajmljivanju babinog podruma.

Naša je Dalmacija živi prostor di u kućama i stanovima žive obitelji s dicom, di je na ulicama vreva, cika i šušur domaćih ljudi, di ljudi igraju balote, beštimaju i piju bevandu. To je Dalmacija u kojoj gradska jezgra zimi nije prazna i okićena Booking.com ocjenama objekta. Da ne ispadne da samo žugam, turizam je lipa stvar od koje živimo puno, puno bolje nego tada - ali, pod koju cijenu?

Kako se mijenjala kemija između vas četvorice od studentskih dana do danas? Tko je preuzeo koju ulogu u kreativnom kaosu stvaranja dvostrukog albuma?

Naša 1-2-1 formacija izgleda otprilike ovako: ja sam osobno zadužen za glazbu, tekstove i aranžmane, Bruno i Branimir su gospoda koaranžeri, a Ante je naša ritam mašina i kičma.

Veliki koncert u Tvornici u ožujku 2024. bio je svojevrsna matura prve faze benda. Što ste naučili te večeri što danas primjenjujete u pripremi za Boogaloo?

Tvornica je bila ostvarenje dječačkih snova. Bruno i ja smo u tinejdžerskim danima, dok smo tek podizali bend na noge, milijun puta pogledali Majke Unplugged u Tvornici i zaključili da je to apsolutni vrhunac života. Nakon toga ima samo Wembley.

Kada smo, desetak godina nakon, održali svoj prvi solo koncert na tom istom mjestu - to je zaista bio divan osjećaj. Da budem potpuno patetičan - naučili smo da se snovi ostvaruju ako vjeruješ u sebe. To je bila motivacija koja nas i dan danas gura prema naprijed - ravno u Boogaloo!

Koncert u Boogaloou 7. veljače 2026. vaš je prvi veliki zagrebački nastup nakon jeseni 2024.. Kakav je osjećaj vraćati se pred zagrebačku publiku nakon studijske pauze?

Nabrijani smo maksimalno! Dugo nas nije bilo, napravili smo tisuću novih pjesama i želimo ljudima pokazati svaku od njih. Naravno, bez brige, dozirat ćemo i stare i nove pjesme - da ne budemo oni smarači koji sviraju samo nove stvari.

Nakon Zagreba, kakvi su planovi za regiju? Hoće li "Carstvo Mediterana" ovog ljeta posjetiti stvarne lokacije koje su ga inspirirale?

Apsolutno! Očekujte nas diljem Dalmacije, Lijepe Naše, a bome i u inozemstvu! Bilo bi krasno kada bi upala neka turneja s Matom Bulićem za hrvatsku emigraciju i ljubitelje Dalmacije diljem svijeta! Lipe su maslineeee...