SLAVNI britanski glumac Tim Curry preminuo je nakon više od desetljeća teških zdravstvenih izazova uzrokovanih moždanim udarom, a iza sebe je ostavio nasljeđe koje je teško kategorizirati jer istovremeno je jurio na više, potpuno različitih umjetničkih trakova.
Iako ga je kazališna avangarda zauvijek upisala u anale kao dr. Frank-N-Furtera iz kultnog mjuzikla The Rocky Horror Picture Show, za većinu klinaca 90-ih (a i kasnije), njegovo lice iz podsvijesti izvlači samo stare traume.
Kao klaun Pennywise u televizijskoj miniseriji Ono (1990), adaptaciji književnog hita Stephena Kinga, Curry nije samo odglumio čudovište, on je istovremeno zacementirao postojeći strah od klaunova i "otključao" nove strahove kod onih koji su na klaunove gledali kao simbol zabave. Teško je opisati što je ovo stvorilo kod nas koji smo u vrijeme ove serije bili djeca. Uloga Billa Skarsgårda u novoj verziji bez sumnje je bila odlična, ali devedesete su bile drugo vrijeme i naši roditelji bili su daleko neodgovorniji oko toga što gledamo, tako da su nove generacije ostale "zakinute" za tu traumu koju je kod nas izazvao briljantni Curry.
A upravo kroz priču o stvaranju ovog strašnog entiteta iz Derryja, moguće je ispričati i cjelokupnu životnu priču ovog nevjerojatnog umjetnika jer je svaki aspekt Pennywisea, njegov glas, njegova mimika, njegov zastrašujući šarm, na neki je način bio direktna kulminacija Curryjevog specifičnog životnog i profesionalnog puta.
Tanka granica između Curryja i Pennywisea
U kultnoj uvodnoj sceni miniserije It, mali Georgie Denbrough, igrajući se po kiši, gubi svoj papirnati brodić koji završi u kanalizaciji odakle izviruje zlokobno klaunovsko lice koje mu se predstavlja kao "Pennywise, rasplesani klaun". Ta mračna privlačnost kojom Pennywise mami dječaka u smrt svakako je postojala na papiru, ali daleko je više rezultat nečega što je, pogledate li ostale njegove filmove, izviralo iz samog glumca i ta pomalo perverzna jezivost bila je gotovo neodvojiv dio njegovog imidža.
To, naravno, ne znači da je samog sebe "uladičio" već samo da je izgradio vrlo jasan i konkretan imidž. S druge strane, posjedovao je nevjerojatnu širinu. Pohađajući Kingswood School u Bathu, otkrio je moć scenske transformacije i razvio talent kao dječački sopran.
Kao što se Pennywise asimilira uzimajući oblik onoga čega se njegova meta najviše boji (ili u Georgiejevom slučaju, onoga što najviše želi vidjeti), mladi je Curry naučio čitati svoju publiku. Kasnije je na Sveučilištu u Birminghamu (često pogrešno navođenom kao Cambridge na mnogim obožavateljskim stranicama) studirao dramu i engleski jezik, no njegova je glad za stvarnom pozornicom bila tolika da je često izbjegavao predavanja kako bi sudjelovao u izvannastavnim predstavama.
Taj sablasni glas
Jedan od najupečatljivijih aspekata Pennywisea je njegov glas. Dok bi mnogi glumci pribjegli dubokom, demonskom režanju, Curry je odlučio učiniti nešto daleko jezivije. Iako je Pennywise i u knjizi drevni entitet koji poprima oblik veselog klauna, glumac je klaunu dao nazalni, gotovo "brooklynski naglasak", crpeći inspiraciju iz nastupa starih stand-up komičara i bruklinskih trgovaca. Ta odluka da zvuči poput istrošenog, ciničnog zabavljača učinila je Pennywisea beskrajno jezivijim i upravo je taj kontrast ono što priču podiže na daleko višu i kompleksniju razinu.
Curryjeva opsesija glasom i njegova nevjerojatna vokalna kontrola bili su rezultat desetljeća rada. Još od uloge dr. Frank-N-Furtera, za koju je odbacio prvotni njemački i američki naglasak te se odlučio za savršeni, aristokratski engleski izgovor ("kako bi zvučao poput Kraljice"), Curry je shvaćao da je glas primarno oružje karakternog glumca. Zanimljivo je da mu je upravo njegova reputacija savršenog engleskog zlikovca često zatvarala vrata za igranje Amerikanaca na filmu.
Njegov rad u It pokazao je njegovu fleksibilnost, koja ga je kasnije odvela u jednu od najplodonosnijih karijera u svijetu glasovne glume. Od osvajanja nagrade Emmy za ulogu u animiranoj seriji Peter Pan & the Pirates, preko FernGully: The Last Rainforest, do uloge u Star Wars: The Clone Wars, Curry je koristio mikrofon kako bi putovao kroz američke dijalekte i karaktere bez fizičkih ograničenja koje su mu nametali holivudski producenti.
Mrzio je maske
Vizualni identitet Pennywisea danas je legendaran. Međutim, iza kulisa serije It, čiji je proračun iznosio tada nevjerojatnih 12 milijuna dolara (dvostruko više od uobičajenih televizijskih projekata onog vremena), odvijala se nabrijana borba oko samog izgleda klauna. Redatelj Tommy Lee Wallace žarko je želio Curryja u glavnoj ulozi, no glumac je isprva odbio ponudu zbog duboke traume povezane sa specijalnim efektima.
Razlog tog odbijanja skrivao se u godini 1985., kada je Curry prihvatio ulogu Gospodara tame u epskom fantasy filmu Legend redatelja Ridleyja Scotta. Za tu je ulogu Curry morao sjediti u stolici za šminkanje punih pet i pol sati svakog dana, što ga je neopisivo iscrpljivalo. Poučen tim iskustvom, za ulogu u miniseriji It postavio je jasan ultimatum, a to je da šminka mora biti minimalna.
To je očekivano ostavilo golem trag na konačnom proizvodu. Majstor za specijalne efekte Bart Mixon, koji je nadgledao sve efekte u seriji, morao je prilagoditi svoju viziju. Njegovi inicijalni dizajni vukli su inspiraciju iz Lona Chaneya u Fantomu u operi, predviđajući izraženije jagodice i težu protetiku.
Unatoč Curryjevom strahu od gume, proces šminkanja svejedno je trajao gotovo tri sata dnevno.
Njegov zahtjev za minimalističkom šminkom pokazao se kao najinteligentniji potez projekta. Bez kilograma gume na licu, Curryjeve mikroekspresije, pogled, trzaj usne, nagla promjena iz razigranosti u ubilački bijes, postale su temelj onog što nas je prestravilo kada sam bili klinci i zbog čega je, da si ne lažemo, serija odlično ostarjela jer izraženi efekti i maske imaju tendenciju s vremenom gubiti na uvjerljivosti.
Snimanje iz pakla
Curryjeva karijera oduvijek je bila obilježena nevjerojatnom dozom osobne drskosti. Godine 1968., odmah nakon sveučilišta, prijavio se na audiciju za originalnu londonsku produkciju mjuzikla Hair. Na pitanje producenata ima li profesionalnog iskustva i člansku iskaznicu glumačkog sindikata, Curry je hladnokrvno lagao u oba slučaja (što glumci redovito rade). Kada su producenti konačno otkrili istinu, već su bili toliko očarani njegovom izvedbom da su mu oprostili obmanu i osobno sponzorirali njegov ulazak u sindikat.
Ova urođena sposobnost manipuliranja stvarnošću postala je njegovo glavno oružje na setu serije It u Vancouveru. Redatelj Tommy Lee Wallace opisao ga je kao vrhunskog profesionalca, svjestan da je najbolja redateljska odluka "dati Timu pozornicu i ne smetati mu previše".
Kako bi dječjim glumcima utjerao istinski strah u kosti, Curry je radio ono što bi mu danas jako teško prošlo. Između klapa bi više manje nastavio biti lik kojeg glumi, tiho sjedeći u svom klaunovskom kostimu i neprestano pušeći cigarete. Mlada Chelan Simmons, koja je glumila ranu žrtvu Laurie Winterbarger, prisjetila se kako ju je Curry u prolazu samo pozdravio, ali to je bilo dovoljna da ju "nasmrt prestraši". Kada bi mu se dječji glumci previše približili dok je odmarao, samo bi im iznenada razotkrio svoje oštre, žute zube.
A snimanje je već samo po sebi bilo naporno i grozno.
Serija se snimala na lokacijama kao što su Stanley Park, Beaver Lake i Buntzen Lake Hydro Plant, koji je "glumio" zlokobni kanalizacijski sustav. Curry i ostatak glumačke postave morali su se probijati kroz prostore pune hrđe, a tetanus je uvijek bio udaljen samo jedan pogrešan korak. Scene poput one gdje iz odvodne cijevi tuša prsne krvava kiša zahtijevale su bezbroj ponavljanja kako bi se tempirala eksplozija balona s umjetnom krvlju.
Curry je sve to istrpio, a njegovo jedino pravo nezadovoljstvo bilo je vezano za kraj serije. Poput mnogih kritičara, Curry je otvoreno prezirao velikog animatroničkog pauka u kojeg se Pennywise pretvara, nazivajući fa "groznim plastičnim paukom koji uopće nije bio strašan". I nije bio u krivu jer tu se ponovno vraćamo na masku i efekte, a za razliku od klauna, ovaj je efekt grozno ostario.
Nepredvidljiva karijera
A što se kritika tiče, Curry je pročitao sve što postoji. Čak i za kultne uloge.
Nakon neuspjeha Rocky Horrora na Broadwayu 1975. godine (predstava je doživjela debakl i prekinuta je nakon samo 45 izvedbi), kritičari su ga ubrzo morali ponovno hvaliti kada se vratio kao dadaist Tristan Tzara u hit predstavi Toma Stopparda Travesties. Uslijedila je i maestralna, nominacijom za Tony nagrađena izvedba Wolfganga Amadeusa Mozarta u predstavi Amadeus iz 1980. godine, gdje je nagradu izgubio od svog kolege Iana McKellena.
Ipak, za nas, klince devedesetih, Curry je bio nešto potpuno drugačije.
Njegova izvedba u komediji Home Alone 2: Lost in New York, gdje je utjelovio g. Hectora, pokvarenog hotelskog vratara, demonstrirala je vrhunski tajming za fizičku komediju. No, prava eksplozija njegove karizme dogodila se u filmu Muppet Treasure Island, gdje je preuzeo ulogu Long John Silvera.
Iako se radilo o lutkama, Curry nije nimalo spuštao ljestvicu. Glumio je kao da se utrkuje za Oscara. Njegova interakcija s Kermitom i Fozziejem postala je zlatni standard za ljudske glumce u Muppetovim filmovima, pokazujući kako zlikovac istovremeno može biti nevjerojatno zao i apsurdno simpatičan.
It je bio nešto sasvim drugačije i realno, ne pamtimo ga kao simpatičnog već utjelovljenje zla. I gledajući s odmakom, mnogo toga malo se izlizalo s vremenom i serija ima osjetnih uspona i padova u kvaliteti, ali Curry je konstanta.
Zadnje poglavlje
Štoviše, pamtite ga čak i u prosječnim projektima jer ponekad je bio jedino što u tim filmovima uistinu funkcionira.
No, život čovjeka koji je tako glasno, energično i fizički intenzivno dominirao pozornicama te velikim i malim ekranima, doživio je tragičan preokret u srpnju 2012. godine. Teški moždani udar prikovao ga je za invalidska kolica i uslijedila je dugotrajna, mučna terapija. Udar je ekspresno okončao njegovu karijeru pred kamerama i njegov posljednji takav angažman zabilježen je kratko prije bolesti.
Unatoč drastičnoj promjeni načina života i projektima koji su se sveli na posuđivanje glasa, Curryjev privatni život ostao je misterija. Za razliku od njegovih ekstrovertiranih likova, Curry je bio neženja, nikada nije imao djece niti je javno pričao o svojim vezama. Van je puštao vrlo malo. Znali smo da je strastveni vrtlar i ljubitelj pasa, a u jednom je televizijskom intervjuu priznao i kako smatra da je "važno biti pomalo enigma".
I grozno je glumca svesti na jednu ulogu, ali njegov Pennywise ovdje je više kao prikaz uloge koja pokazuje svu njegovu širinu i nadilazi okvire onoga što jest. Osim toga, imati "tu jednu" ulogu po kojoj te pamte generacije neostvarena je želja mnogih velikih karakternih glumaca. Taj klaun, sa svojim širokim, neprirodnim osmijehom, prodornim očima i glasom umornog komičara, ostaje savršeno utjelovljenje svega onoga što je Tim Curry bio kao glumac - magnetski privlačan, elokventan, širok, neobjašnjiv i apsolutno nepredvidljiv.