BATMANOV Alfred je u tradiciji engleske škole batleraja, Niles iz Dadilje je dobar, Lurch u Obitelji Addams još bolji, Bogarde u The Servant savršen, tehnički je Gerard Butler dio te ekipe, ali otac i majka svih odigranih batlera na platnu/ekranu bio je on - Eric Blore.
Porijeklom naravno s Otoka, u Sjedinjene Američke Države stigao je dvadesetih godina 20. stoljeća nakon impozantnih uspjeha na pozornici, a potom je svoj pečat ostavio za vijeke vjekova igrajući u Fred Astaire / Ginger Rogers filmovima.
Nisam neki fan mjuzikla, ali odgledao sam svih deset partnerstava najboljeg glumca među plesačima i najbolje plesačice među glumicama, a kemijske reakcije i vrenja između Freda i Ginger nikada kasnije nisu zabilježeni između bilo koje dvije zvijezde.
Kemija je divna, ali divno je imati i podršku u scenariju, iza kamere i među ekipom glumaca sporednjaka, a u ovoj posljednjoj grupi najznačajnija su bila dvojica. To su Edward Everett Horton kao gospodin lakih živaca koji mijenja raspoloženje u milisekundi između zadovoljstva i apsolutnog šoka, dok je drugi glumac ovaj kojem je posvećen tekst - Eric Blore.
Igrao je u 5/10 (može se reći i 50%) spomenutih filmova i svojom veselom, šarmantnom pojavom i duhom, poput Krvave Mary frfljavim glasom, lukavstvom i vrsnim batleriranjem pridonio da ti naslovi budu zapamćeni i po kvalitetama koje se ne tiču samo glazbe, Fredovog stepa i vrsnih nogu Ginger Rogers. Pet filmova je: Flying Down to Rio, The Gay Divorcee, Shall We Dance, Top Hat i Swing Time.
I od smrti napravio komediju
Osim tih ostvarenja, najbolji film mu je The Lady Eve s Barbarom Stanwyck i Henryjem Fondom. Važno je istaknuti i da je prvi posudio glas Gospodinu Žapcu (Mr. Toad), legendarnom liku iz knjige Vjetar u vrbiku Kennetha Grahamea, a poslije Erica su se na listu "žabaca" upisivala i takva imena komedije poput Davida Jasona iz Mućki i Terryja Jonesa iz družine Monty Python.
Blore je igrao u oko 60 filmova od 1930. do 1950., no posljednje četiri godine života za njega se u Hollywoodu gotovo i nije čulo sve dok New Yorker nije objavio da je umro, a onda i dobio tužbu, da bi na kraju objavio demantij onog jutra kada je stvarno umro i kada su sve ostale novine objavile istinitu vijest o smrti. I od tragedije je stvorio komediju, istina nenamjerno, ali tako tipično za njega.
Jedan maher kratkih uloga, dugog jezika, kratkog imena i duge ostavštine - Eric Blore.