Budući da nisam pročitao glasoviti roman Emily Brontë, priču Orkanskih visova poznajem posredstvom klasičnog filma Williama Wylera s Merle Oberon i Laurenceom Olivierom iz 1939. godine. Taj se i danas smatra najpoznatijom, a možda i najuspjelijom filmskom adaptacijom ovog romana, no problem je s njim što ekranizira tek prvi dio, a ne cijeli roman.
Priča filma nije me se dojmila, niti ganula pa mi se, usprkos njegovoj visokoj reputaciji, nije dopao ni sam film. A onda sam pogledao novu verziju. I smjesta popravio mišljenje o staroj.
Za novu je verziju zaslužna trendi redateljica Emerald Fennell koja je pažnju na sebe skrenula s prva dva filma. Djevojka koja obećava (Promising Young Woman) pametan je i duhovit feministički film osvete u kojemu je briljirala Carey Mulligan, a Saltburn mnogo ambiciozniji, ali i mnogo slabiji film koji kao da je nespretno sastavljen od Talentiranog gospodina Ripleyja
i Parazita.
Kao i spomenuti klasični film, i ovaj novi zapravo adaptira samo prvi dio romana prateći burnu ljubavnu priču između Cathy i Heathcliffa, dok izostavlja nastavak o drugoj generaciji stanovnika Orkanskih visova. Među nekoliko ekranizacija romana tek ona iz 1992. godine s Juliette Binoche i Ralphom Fiennesom ostaje vjerna romanu, dok se ovaj novi film najviše od svih filmskih verzija udaljio od originalne priče.
To priznaje i sama redateljica koja je imala potrebu objasniti kako film nije puka ekranizacija romana, već njezina emotivna reakcija na prvo čitanje romana, kada je imala 14 godina. Taj nas pristup materijalu zapravo razrješava svih problema s usporedbama. Šteta tek što pretenciozna Emerald Fennell nije, poput Alfreda Hitchcocka ili Johna Carpentera, stavila svoje ime iznad naslova, sve bi bilo mnogo jasnije.
Priča je uglavnom poznata, no ovdje mjestimično pojednostavljena ili okljaštrena, primjerice izostavljanjem brata glavne junakinje. Na vjetrovitim vrištinama Yorkshirea krajem 18. stoljeća, gospodin Earnshaw dovodi kući siroče, dječaka Heathcliffa i odgaja ga sa svojom kćeri Catherine. Cathy i Heathcliff odmalena razvijaju duboku, gotovo opsesivnu povezanost i strastvenu ljubav ili, kako pjesnik reče, "jedna duša, a nas dvoje".
Kad Cathy odraste, suočava se s izborom između svoje divlje, zabranjene strasti prema Heathcliffu i sigurnijeg, društveno prihvatljivijeg života s bogatim susjedom Edgarom Lintonom. Taj će odabir ubrzo odnos s Heathcliffom prevesti preko one tanke granice između ljubavi i mržnje i pretvoriti u tragediju.
Prema Fennellovoj, riječ je o toksičnom odnosu koji baš i nije primjer uzvišene ljubavi. Ona je ovdje sve samo ne uzvišena, često prljava, a ponekad i nasilna. Doduše, nije lako povjerovati da je autorica već kao četrnaestogodišnjakinja u romanu vidjela i naglašene elemente BDSM-a, ali ništa nije nemoguće.
Ipak, scene seksa kojima film obiluje, djeluju kao da ih je zamislila 14-godišnjakinja. Za trenutak sam, kad je Heathcliff umočio prste u žumanjak razbijenog jajeta, pomislio kako nas sada čeka nešto u stilu Devet i pol tjedana, no ništa čak ni od toga.
Uz iznimku jedne maštovite sadomazohističke scene u štali, sve ostale scene seksa zakopčane su do grla i ne samo što ne zaslužuju dobnu oznaku 18, nego ne bi smetale ni školskim projekcijama, samo kad bi film imao ikakvu drugu vrijednost za školarce.
Dok snaga romana počiva na slojevitosti priče u kojoj je ova gotička romansa proizvod ne samo hormona dvoje protagonista, već i krutih društvenih, klasnih i rasnih normi tog vremena, Fennellova je odlučila film svesti na pitanje ljubavi i tzv. strasti. Problem s takvim pristupom je što kad priču oljuštite od slojeva i društvenog konteksta jedva da išta ostaje.
Ostaje raskošna telenovela u kojoj nema mjesta za proklete ljubavnike jer kakvo je to prokletstvo koje se događa iz samih nesporazuma: ona je u afektu rekla nešto što zapravo nije mislila, onda je on također reagirao u afektu pa otišao pa nije čuo što je ona još rekla pa onda treba razjasniti tko je što rekao, a što je zapravo mislio ili nije mislio, pa problemi s rečenicama izvađenim iz konteksta pa, kao što Rozga pjeva, "lete suze kao da gađam se žiletima"…
Uglavnom, stvarno materijal za rezat’ žile. Od dosade.
Ne pomaže mnogo ni glumačka podjela, Margot Robbie je odlična glumica, no malo je preglamurozna za ulogu Cathy, dok naočiti Jacob Elordi kao Heathcliff veći dio filma ima izraz lica iz kojega nije jasno pati li zbog neuzvraćene ljubavi ili zbog zatvora.
Ipak, nije sve tako crno, dapače sve je šareno i jako atraktivno. Npr., lijepa je scenografija filma, vjetrom šibane vrištine, sivo nebo, guste kiše i prijeteća silueta dvorca u eksterijeru te nevjerojatno raskošni interijeri u svim bojama i oblicima.
Još mi se više dopala kostimografija: Margot Robbie u dindrlici, Margot Robbie kao Crvenkapica, Margot Robbie u futurističkoj vjenčanici, Margot Robbie kao peta članica ABBA-e, ukratko Margot je opet kao Barbie, lijepa li je u ma kakvu je robu obukli.
Bombastičan uvod zadaje filmu tempo i diskurs videospota, izmjenjuju se kadrovi lažnih emocija, sterilnog seksa i jarkih boja, neba ili kostima svejedno, no pompozna glazbena kulisa ni za trenutak ne prestaje pumpati: sve je tako namješteno da izaziva uzdahe gledatelja, prelijepi glumci, dojmljivi ambijenti, kičasti vizuali, raskošni kostimi…
Sve je ovdje haj, da ne kažemo hajp, samo je mozak baj baj. Drugim riječima, sve je baš kako treba da Orkanski visovi postanu pravi valentinovski blockbuster.