Novi potresni dokumentarac All the Empty Rooms, koji je od 1. prosinca dostupan na Netflixu, vodi gledatelje u netaknute spavaće sobe djece ubijene u školskim pucnjavama diljem Sjedinjenih Američkih Država.
Iza filma stoji dopisnik CBS Newsa Steve Hartman, koji o toj bolnoj temi izvještava još od 1997., a u suradnji s fotografom Louom Boppom odlučio je žrtvama odati počast na jedinstven i osoban način. Tijekom sedam godina otvorilo im se osam obitelji iz pet različitih tragedija, dopuštajući im da zabilježe više od 10.000 fotografija soba koje su "ostale zaustavljene u vremenu".
Kratki film uvodi gledatelje u sobu 14-godišnjeg Dominica Blackwella, ubijenog 2019. u Santa Clariti u Kaliforniji. Njegova soba, prepuna motiva Spužva Boba Skockanog, pretvorila se u tiho svetište sjećanja. Košara za rublje i danas je puna odjeće koja nije oprana više od šest godina. "Nismo željeli izgubiti njegov miris, jer je to toliko on", kaže njegova majka Nancy.
Slično čine i drugi roditelji. Chad Scruggs, otac devetogodišnje Hallie ubijene 2023. u Nashvilleu, priznaje da mu najviše nedostaje njezin miris pa utjehu nalazi u njezinom krevetu. Njegova supruga Jada ponekad uđe u sobu samo da pomiriše deku kojom se Hallie pokrivala svake noći.
U sobi 9-godišnje Jackie Cazares, jedne od 19 žrtava masakra u Uvaldeu 2022., svjetla nikada nisu ugašena. Jedini novi predmet je stolica pokraj kreveta, na kojoj njezin otac Javier sjedi svakoga dana.
Cindy Muehlberger, majka 15-godišnje Gracie ubijene u istoj pucnjavi kao i Dominic, svakog dana ulazi u kćerinu sobu da joj poželi dobro jutro i laku noć.
Na vješalici i dalje visi haljina koju je Gracie planirala odjenuti na školski ples, a u sobi stoji i kutija s porukama koje je pisala sebi. U jednoj od njih bodri buduću sebe da prvog dana srednje škole "naravno obuče nešto slatko", ali i da se ne brine: "Upoznat ćeš neke od svojih doživotnih prijatelja, ali i neke neprijatelje. Ne fokusiraj se na negativnost."
Hartman, poznat po toplim, optimističnim pričama koje vraćaju vjeru u ljude, priznaje da mu je s porastom broja pucnjava postajalo sve teže pronalaziti "svijetlu stranu". "Bio sam taj novinar koji donosi dobre, sretne priče. Onaj kojeg se ubacuje na kraj emisije kako bi ljudima vratio vjeru u čovječanstvo", kaže u filmu.
No, u jednom je trenutku osjetio da to više nema smisla.
"Zamislite: pokušavati pronaći dobre vijesti u školskoj pucnjavi. To je bio moj posao. Neću više gledati školsku pucnjavu i tražiti u njoj pozitivan kut - ne mogu i ne želim", kaže Hartman. Imao je dojam da javnost postaje sve ravnodušnija te da je nužno okrenuti fokus – s počinitelja na žrtve.
"Poanta je da ja više ne moram puno govoriti. Želim da ljudi vide fotografije i da one govore same."
Film završava njegovom snažnom porukom: "Volio bih da možemo odvesti svakog Amerikanca da stoji u jednoj od tih soba samo nekoliko minuta. Bili bismo drugačija Amerika."