Brigitte Bardot bila je francuski odgovor na Marilyn Monroe - filmska zvijezda jednako poznata po statusu seks simbola, koliko i po glumi. Njezin izgled često ju je definirao, donoseći joj uloge koje su se fokusirale na njezinu senzualnost i sposobnost da bez napora zavede publiku s velikog platna. Iako se prvi put pojavila na ekranu kao tinejdžerica, nije trebalo dugo da je muški redatelji pretvore u "seksi mačkicu", a u mainstream svijest probila se filmom "...I Bog stvori ženu" Rogera Vadima.
Redatelj Roger Vadim često je snimao filmove usredotočene na seksualno oslobođene žene, no njegove namjere zasigurno nisu bile feminističke. Vadimovi filmovi, u kojima je Bardot često imala glavnu ulogu, uglavnom su istraživali njezinu seksualnost i prikazivali je kroz voajerističke kadrove polugolog ili potpuno nagog tijela.
"...I Bog stvori ženu" jedna je od najprepoznatljivijih uloga Brigitte Bardot, koja je njezinu karijeru lansirala u status ikone francuske kinematografije. U usporedbi s holivudskim zvijezdama, njezina pojava na filmskom platnu djelovala je inherentno skandalozno. Dok je Hollywood putem Haysovog kodeksa strogo ograničavao količinu seksa i golotinje, Francuzi nisu bili toliko suzdržani.
U Vadimovom filmu, Bardot je prikazana kako se skriva iza plahte na sušilu za rublje, zadirkujući gledatelje svojom nagoviještenom golotinjom. Vadim zatim publici daje ono što želi, prikazujući je kako leži na trbuhu, potpuno gola. Iako danas takva scena ne bi izazvala šok, 1956. godine, prije seksualne revolucije 1960-ih, Vadim i Bardot stupali su na neistražen teritorij.
Napetost između slike i djelovanja definirala je veći dio karijere Bardot. Dok su njezine izvedbe zračile osjećajem slobode i prepuštanja, okvir koji ih je okruživao gotovo je uvijek bio diktiran muškom željom. Bardot je postala paradoksalna figura, utjelovljujući istovremeno obećanje oslobođenja i ograničenja nametnuta ženama kojima je bilo dopušteno izražavati seksualnost samo kada se to poklapalo s voajerističkim objektivom.
Ono što ju je činilo toliko privlačnom nije bila samo njezina golotinja, već samopouzdanje s kojim je vladala ekranom. Čak i kada je bila prikazana kao objekt želje, projicirala je prkos koji je mnogim gledateljima u to vrijeme bio nepoznat. Ta je dvosmislenost njezinoj slici dala trajnu moć, omogućujući različitim generacijama da je tumače ili kao žrtvu objektivizacije ili kao ženu koja preuzima kontrolu unutar restriktivnog filmskog jezika, piše Far Out Magazine.
Iako je etika Vadimovih filmskih namjera upitna - njegova bivša supruga Jane Fonda jednom ga je opisala kao "mizoginog" - njegov rad s Bardot pomogao je pokrenuti seksualnu revoluciju. Dugo se raspravljalo može li se Bardot smatrati ikonom ženskog oslobođenja, no teško je osporiti njezin vulkanski utjecaj. Inspirirala je mnoge žene da odbace konvencije i tradicionalizam, uvodeći novi val ženstvenosti.
Film "...I Bog stvori ženu" besramno koristi muški pogled, što mu daje komplicirano nasljeđe kao objektivizirajućeg, mizogino nabijenog djela, ali i onog koje je probilo granice prikazujući žensku seksualnost na način rijetko viđen do tada.
U jednoj kultnoj sceni, Bardot divlje pleše, prekrivena znojem i bez ikakvih inhibicija. Vadim se često koristi krupnim planovima njezina lica koji oponašaju zanos strasti, čineći scenu svojevrsnom zamjenom za scenu seksa. Time je uspješno podigao temperaturu u kinima diljem svijeta.
Kada je film stigao u Ameriku, publika nije bila navikla na takvu provokativnu senzualnost. Velik dio privlačnosti filma ležao je u namjernom zadirkivanju. U drugoj sceni, Bardot nosi mokru košulju koja joj se pripija uz grudi, ostavljajući malo toga mašti - ali dovoljno da publiku izludi. Panoramski kadrovi njezinih golih nogu u plesnoj sekvenci dodatno su provocirali gledatelje, što je dovelo do toga da su mnoga američka kina otišla toliko daleko da su zabranila njegovo prikazivanje.