VUKOVAR kao kolektivna trauma nacije stiže jednom godišnje. Dijete vam iz škole donese crtež Vodotornja, a snimka kolone ljudi na izlazu iz grada podgrije strahove svakog 18. studenog. Svi oni koji se na bilo koji način dotiču teme Domovinskog rata, klate se iznad provalije banalnosti. Motivi su često političke prirode, manipulativni i patetični. Za tri desetljeća snimljeni su samo jedan hrvatski dugometražni igrani film o Vukovaru, jedan francuski i dva srbijanska naslova.
U Sedlarovoj Milosti mora jedna žena po imenu Ana traži muža i sina dok Martin Sheen zaziva boga. U Harrisonovom cvijeću Andie MacDowell traži supruga, novinara koji je nestao tijekom opsade grada, dok u srpskom filmu Vukovar, jedna priča sve miriše na propagandu, a opet neka Ana muku muči u Vukovaru, ali zbog ljubavi i braka sa Srbinom.
Osjetljive teme Vukovara prihvatio se Eduard Galić, redatelj s jednom od najdugovječnijih ovdašnjih karijera i impresivnom listom televizijskih i filmskih naslova, među kojima je i Nepokoreni grad Televizije Zagreb.
Film Šesti autobus počeo je raditi još 2019. godine, ali je razdoblje pandemije kompliciralo produkciju tako da priča o Vukovaru i masakru na Ovčari stiže pred hrvatsku javnost u subotu, 16. srpnja, kada će film otvoriti 69. Pula film festival. Scenarij su napisali Dominik Galić i Jure Pavlović (Mater), vodeći priču kroz dva dramaturška tijeka radnje. To su strahote vukovarskog ratišta 1991. godine u retrospekciji i suđenje za počinjene ratne zločine koje se odigralo 2007. godine u Beogradu.
Misterij šestog autobusa za Ovčaru
Film postavlja pitanje o sudbini šestog autobusa za Ovčaru i njegovih putnika, a kao u svim dosadašnjim filmovima o Vukovaru, netko nekoga traži.
Amerikanka hrvatskog porijekla Olivia (Zala Đurić Ribič, kći proslavljenog bh. glumca Branka Đurića) traga za istinom o ocu koji je nestao u paklu Vukovara. On je ranjen boravio u vukovarskoj bolnici, a nakon ulaska JNA i srpskih paravojnih formacija u grad o njemu više nitko ništa nije čuo. Olivia traži bilo kakvu informaciju o njemu, istovremeno tragajući za vlastitim identitetom, pa će se vrlo brzo naći u situaciji u kojoj je istina jednog čovjeka drugom čovjeku laž.
Akcijske scene izvedene su u maniri pravog ratnog filma, a priča je razumljiva i onima koji nemaju nikakvo predznanje o potresnoj temi Vukovara. Oni drugi prepoznat će brojne heroje i imena koja se vežu za Grad heroj.
Glavnu mušku ulogu igra Marko Petrić (Za ona dobra stara vremena), udružen s Tonijem Gojanovićem, Andrejem Dojkićem, Josipom Anković i Žikom Anočićem, a tu su i regionalne glumačke snage Ermin Sijamija i Muhamed Hadžović. Neke od situacija u filmu temeljene su na transkriptima svjedočenja sa suđenja.
Za one neupućene, službeno je na Ovčaru otišlo pet autobusa vukovarskih zarobljenika, koje su srpski vojnici mučili, a potom ubili i zakopali u zajedničku grobnicu. Govori se i o postojanju šestog autobusa iako njegova sudbina nikada nije utvrđena. Postoje i navodi o tome da je Franjo Tuđman ubrzo nakon masakra pogledao i za par milijuna maraka otkupio videokasetu na kojoj je snimljeno ubijanje civila na Ovčari.
Bilo bi zanimljivo vidjeti neke odgovore na misterij oko nestalih, ali po riječima autora, film je napravljen s namjerom da postavlja pitanja. Njegove najveće mane su ono što nas inače muči u stvarnosti. To je gorčina koju vukovarska tragedija ostavlja u svima nama.
Najveći problem filma - opet se priča jezikom koji nitko ne govori
Iako film produkcijski izgleda solidno, sa svim onim scenografskim i kostimografskim rješenjima koja vjerno prikazuju strahote ratnih devedesetih, problem neprirodnog govora u hrvatskom filmu i dalje upropaštava svaku scenu koju dohvati. Donekle je razumljivo da Amerikanka (Zala Đurić je odrasla u Sloveniji) govori hrvatski kako govori, ali artificijelne replike poput "Bit će ovde klanja" i "Stvarno je počelo" zaista kvare ukupan dojam.
Hrvatski film nažalost ne budi poseban interes publike, ali postoje "trzaji" koji ukazuju da bi se mogao probuditi iz komatoznog stanja, u kojem ga održavaju manje-više ista producentsko-redateljska imena okupljena oko javnih izvora financiranja.
Film je dobar onoliko koliko uspijeva proizvesti određene emocije u čovjeku, dovesti ga do katarze ili ga naprosto zabaviti. Hrvatski film dobar je onoliko koliko ga producenti nametnu medijima i koliko svi skupa hinimo da je dobar. Prepušten je tržištu, ali ne i kapitalističkom stresu da mora vratiti uloženo. Kinodvorane su prazne, a sve skupa je jedna žabokrečina u kojoj više nitko ne može razlučiti što je dobro, a što loše.
Ovo nije najbolji hrvatski film, ali je najozbiljniji film o Vukovaru
Šesti autobus će vas odvesti na put u prošlost, podići svaku dlaku na tijelu ako ste imali taj "luksuz" devedesetih da tenkove niste gledali samo na televiziji i pokazat će vam besmisao rata. Zbog svoje sposobnosti da izazove emociju film Eduarda Galića najozbiljniji je film o Vukovaru koji je Hrvatska ikad imala.
Početak njegove kinodistribucije najavljen je za jesen.