Roki od 2017. godine živi u osječkom azilu. Kratko je bio na privremenom domu, ali je vraćen u sklonište. Žena je obećala doći nazad po njega i udomiti ga, no to se nikada nije dogodilo. Priča o Rokiju stvarno tjera suze na oči.
"Kad šest godina živiš u Azilu, i nikad i NITKO za tebe nije pitao, ljudi ne znaju ni da postojiš... Roki je došao 2017. k nama. S jednog privremenca na kojem je bio kojih mjesec, dva i dugo se Roki nadao da će Ona doći po njega, Ona je to i nama obećavala pa smo mu i mi podgrijavale nadu koje više nema, davno je isparila. Prošle su godine od tada.
Ona ga je zaboravila. Možda je namjerno prestala misliti na njega jer joj je savjest onda pljuckala u facu zbog svih tih obećavanja a možda ga se onak' iskreno, eto, ne sjeti jer ju baš briga. Bila tada neka hrpica te dječurlije kojoj je svašta nešto obećavala i pas koji je bio simpa. Al ima pasa, ima života, ima se vremena i za obećati i za pogaziti, tko to broji? (a ja se od srca nadam da postoji neki brojač, svima nama!)", piše na stranici azila uz fotografiju preslatkog Rokija.
Kada je došao u azil nije bio star ni godinu dana. Tada je trebao upoznati sve čari psećeg života, no umjesto toga završio je u azilu. I to je njegov smještaj cijeloga života.
"Zapravo me zaboli sjeti li se ona njega, ne želim da se on sjeća nje! Kad je došao, kad smo se upoznali, imao je oko 8, 9 mjeseci, taman najljepše vrijeme, taman kad bi trebao da se momči, da isprobava kojom brzinom mogu šape po pijesku grabiti, taman kad je trebao papuče obuzdavati, učit na leđima spavati, sportom se baviti i tako te fine stvari onih pasa kakve Roki ne poznaje, sretnih pasa, njegovi snovi bili su isprekidani hladnoćom, lavežom, ma azilom. Ljudska bijeda na miliontu. A mi utjeha. Slabašna.
Bila je 2017. prestravila sam se danas kad sam skužila, kad sam izbrojala kolike nove godine su se dočekale s nadom a ispratile razočarenjem. Mnoge. A da je i jedna bila bi previše. (pa mislim na sve one vatromete, napijanja, prežderavanja, zamišljanje ajfona kao novogodišnjih želja, odluka o mršavljenjima, sportovima, putovanjima, emotivnim ucjenama...)", piše volonterka azila.
"Predobar je za ovaj svijet"
"Da je vaša u pitanju što biste mislili o tome? Mrzili biste svijet nepravednih mogućnosti i baš točno u tome je razlika, Roki i da hoće, on ne zna sve to, ni kako se to radi, kako se mrzi. Kereća duša ne zna to tako. Predobar za ovaj svijet. Da je ova misao izrečena na engleskom mogla je biti neka pop balada, patetika koja ima potencijala da izmjeni tu konstantu, ovako je to samo stvarnost na hrvatski način. nije patetika upotrebljena u komercijalnu svrhu nego šestogodišnji pas u jednom azilu. I ništa više (a na Rokijevu žalost ni manje) od toga.
Žao mi dobrog psa koji već skuplja sijede brže nego ja, žao mi ga da nikad, al ono baš nikad ne sazna kako je spavat kao top, bez trzanja. Žao mi da ne sazna kako je to biti nečiji, kad neko ima obje ruke samo za tebe. Žao mi da život prolazi a on stoji... željan", napisali su iz azila.
Kad šest godina živiš u Azilu, i nikad i NITKO za tebe nije pitao, ljudi ne znaju ni da postojiš... Roki je došao...
Objavljuje Azil Osijek-volonteri u Ponedjeljak, 18. rujna 2023.