Iako se inteligentne ljude često smatra uspješnima u vezama, na poslu i općenito u životu, njihova promišljenost i analitičnost donose i brojne izazove koje prosječna osoba ne primjećuje. Mnogi bi željeli biti pametniji, no stvarnost života visoko inteligentnih osoba često je složenija nego što se čini.
Od stalnog predviđanja najgorih ishoda do problema s pronalaženjem zajednice kojoj bi pripadali, postoje specifične poteškoće koje samo oni uistinu razumiju. To je posebno izraženo ako su odrasli pod pritiskom da neprestano "dokazuju" svoju inteligenciju, zbog čega u odrasloj dobi mogu zapeti u rutini ispunjenoj brigom, tjeskobom i izolacijom.
Mnogi ljudi s visokim kvocijentom inteligencije bore se s pesimizmom i uvijek razmišljaju o najgorem mogućem ishodu jer su prirodno svjesniji svih zastrašujućih i složenih aspekata života.
Oni ne prelijeću površno preko vijesti kao većina, već ih dublje analiziraju, a njihov um neprestano uspostavlja veze, što ih uvijek podsjeća na najgore što bi se moglo dogoditi. To je dio složenijeg razloga zašto su inteligentni ljudi podložniji razvoju problema s mentalnim zdravljem, objašnjava studija objavljena u časopisu Intelligence.
Bilo da je pritisak za uspjehom samonametnut zbog perfekcionizma ili dolazi izvana zbog stereotipa o "nadarenim" ljudima, ispunjavanje nerealno visokih očekivanja jedna je od specifičnih borbi visoko inteligentnih ljudi.
Ti pritisci ne samo da stvaraju nepotreban stres i tjeskobu u svakodnevnom životu, već se takve osobe često bore i sa zanemarivanjem vlastitih potreba i slabosti kako bi se usredotočile na postignuća, objašnjavaju stručnjaci iz Harvard Business Reviewa.
Prema studiji objavljenoj u časopisu Frontiers in Evolutionary Neuroscience, inteligentni ljudi skloniji su višim razinama brige i tjeskobe. Pretjerano analiziraju i teško im je "isključiti" um kad su anksiozni, što dovodi do spirala intenzivnog premišljanja i izolacije.
Bez obzira na to utječu li te spirale negativno na njihovo mentalno zdravlje, odnose s drugima ili na vrijeme koje bi trebali iskoristiti za opuštanje, oni se svakodnevno suočavaju sa simptomima kroničnog prekomjernog razmišljanja i brige.
S obzirom na to da mnogi bivši "nadareni klinci" i inteligentne odrasle osobe osjećaju pritisak da stalno "dokazuju" svoju inteligenciju, ne čudi što im društvena usporedba i natjecanje postaju dio svakodnevice.
Iako se to ne događa isključivo inteligentnim ljudima, mnogi od njih osjećaju pojačanu obvezu da druge podsjećaju na svoje vještine. To ne samo da stvara osjećaj unutarnje krivnje kada se odluče odmarati, već i opterećuje društvene odnose koji bi im trebali donositi radost.
Osjećaj neshvaćenosti temeljna je komponenta iskustva mnogih inteligentnih ljudi, a posebno pametnih žena, čija se inteligencija i odlučnost često pogrešno tumače kao arogancija. Zbog pritiska da se dokazuju, natječu i uspoređuju, drugima je teško suosjećati ili se povezati s njima.
Slično kao što se introvertirane osobe često pogrešno shvaća zbog njihove sklonosti samoći, pametne se ljude osuđuje zbog njihove samosvijesti i ambicija, čak i kada istovremeno čeznu za povezanošću i pripadanjem.
Iako su mnogi ljudi s visokim IQ-om strpljivi i emocionalno stabilni, prema studiji iz časopisa Economic Letters, teško podnose neznanje, namjernu nesposobnost i neučinkovitost.
Bilo da se radi o lijenom kolegi na poslu ili pokušaju vođenja dubokog razgovora s nekim tko teorije zavjere prihvaća kao činjenice, teško im je razmišljati na površnoj razini kako bi se uskladili s drugima te često postaju iznervirani i nestrpljivi.
Prema licenciranom savjetniku Samuelu Kohlenbergu, mnogi inteligentni ljudi, skloni složenim i apstraktnim obrascima razmišljanja, izloženi su većem riziku od čestih egzistencijalnih kriza.
Oni život promatraju kroz mnogo dublju leću od većine te su, osim što planiraju i brinu o najgorem scenariju, često iscrpljeni stvarnošću vijesti, svjetskim problemima i društvenom nepravdom. Za razliku od većine, ne mogu jednostavno prijeći preko zastrašujućih vijesti ili životnih realnosti, zbog čega se s egzistencijalnim krizama često nose sami.
Budući da mnogi inteligentni ljudi imaju introvertirane sklonosti, ne iznenađuje da se često suočavaju sa socijalnom iscrpljenošću. Ako nemaju snažan društveni krug za izgradnju smislenih odnosa i dubokih razgovora, površnost i usputni razgovori brzo im troše socijalnu energiju.
Oni čeznu za smislom i dubinom kako bi zadovoljili svoje misaone obrasce, što često ne mogu dobiti iz razgovora na poslu ili s nepoznatim ljudima. To brzo dovodi do umora i usamljenosti ako u blizini nemaju bliske prijatelje.
S obzirom na sklonost postavljanju visokih standarda, natjecanju s vršnjacima i uspoređivanju s drugima kako bi dokazali svoju inteligenciju, ne iznenađuje da se mnogi ljudi s visokim kvocijentom inteligencije neprestano bore s negativnim unutarnjim dijalogom, kritikom i osuđivanjem.
Iako se to ponekad može činiti kao neizbježan način poticanja motivacije, studija iz časopisa Scientific Reports otkrila je da negativan samogovor zapravo koči kognitivne procese. Dakle, omalovažavajući se i namećući si neodržive rutine, oni zapravo sabotiraju upravo onu inteligenciju koja im je potrebna za snalaženje u životu.
Mnogim je ljudima s visokim kvocijentom inteligencije iznimno teško pronaći "svoje ljude" koji dijele slične misaone obrasce. Budući da se muče s površnim razgovorima koji vode do jačih, smislenijih odnosa, često se nalaze u začaranom krugu usamljenosti, pretjeranog dijeljenja informacija i socijalne izolacije. Oni su u suštini društvena bića, ali bez pravog okruženja, ljudi i zajednica s kojima bi se povezali, često ostaju usamljeni.