Foto: Guliver/Getty Images
NEOVISNO o tome što mislili o dodjeli Oscara, riječ je o najvažnijem filmskom događaju godine. Filmskom.
Imajući to u vidu, svi smo se više-manje pomirili s činjenicom da ljubitelji kinematografije već dugi niz godina nemaju što raditi pred malim ekranima do samog početka dodjele. Naime, ako ne želite oboljeti od neopisive količine iritantnih pizdarija koje voditelji, komentatori i reporteri prevaljuju preko usta tijekom paradiranja zvijezda crvenim tepihom - u pravilu ne palite televizor do tri ujutro.
Film-šmilm, daj ti reci nešto o leptir mašni
Vođeni mišlju da najvažniju FILMSKU noć ne treba previše zagaditi dosadnim pričama o filmu, RTL je prigrlio tradiciju pa je svoj uvodni oskarovski podvig pretvorio u najdužu emisiju o haljinama i smokinzima. U društvu voditeljice Antonije Mandić, izredala se plejada gostiju, od glumaca Ane Begić i Gorana Grgića, preko Toma Gretića i Priske Thuring, do Matije Vujice i Boruta Mihalića koji su se pozabavili važnošću odjevnih kombinacija na crvenom tepihu.
Stoga, kao i u slučaju sportskih emisija u kojima gomila više ili manje stručnih gostiju trabunja o netom pogledanoj utakmici, ni ovog puta ne možemo govoriti o pretjerano informativnom sadržaju već klasičnom ubijanju vremena koje ste bez ikakvog problema mogli (i trebali) preskočiti.
Pogotovo ako u obzir uzmemo Skype ćasku s neobjašnjivo relevantnom Mirandom Viđak koja, kao "RTL-ov čovjek u Los Angelesu", o dodjeli nije u stanju reći ništa više od ekipe u studiju. Osim ako, naravno, ne smatrate da je podatak da se uoči dodjele održava velik broj tuluma, "insajderski info" zbog kojeg je vrijedilo paliti računalo, klikati ikonu Skypea i buditi nezainteresiranu Mirandu.
Dva sata ničeg
U svakom slučaju, nešto malo o filmu i puno o modi te popratnom sadržaju. Gosti u studiju više su puta spomenuli koliko je nevjerojatno da netko, uloge radi, izgubi ili nabije dvadesetak kila, a takva vam britka opažanja mogu dati samo stručnjaci. I laici. I ljudi na ulici. Drugim riječima, oni koji su u prvom redu zainteresirani za film, nakon više od dva sata nebuloza nisu doznali ništa vrijedno spomena.
Još je gore kada glumci koje ste iz nekog razloga pozvali u studio određene filmove nisu ni pogledali ili pak nemaju pojma kako se nominirani zovu pa svako malo u pomoć zovu Deana Sinovčića da ih podsjeti kako se zapravo izgovara ime Lupite Nyong'o ili nedajbože Chiwetela Ejiofora.
Daleko od toga da bi uistinu relevantne informacije i manje poznata filmska trivija bile pun pogodak za široke mase, ali izuzmemo li Sinovčića, ljubitelji filma panično su posezali za daljinskim upravljačem čim je postalo jasno da se u studiju nalaze "padobranci", ljudi čije ukazanje nemate čime opravdati.
Nadalje, u slučajevima bavljenja oskarovskim pikanterijama, bilo bi lijepo kada bi netko uistinu prekopao internet i pokušao pronaći stvarne ili barem ne toliko prežvakane zanimljivosti, a ne da nas još jednom nepotrebno podsjećate da se Halle Berry rasplakala ili da se Marlon Brando nije pojavio na dodjeli.
Kako ne spomenuti hrabru košulju?
No, sve je to mačji kašalj za povijesni trenutak kada su se u studiju pojavili Ivan Friščić i Ana Miščević koji su ozbiljno, stručno i bez zadrške krenuli razglabati o kombinaciji crnog sakoa i crne košulje kao "hrabrom" odjevnom statementu. Ili o prihvatljivom broju narukvica. Ili nestašnoj leptir mašni. Ili zelenoj boji koja je apsolutni hit (iako nije bila). Ili popustljivoj frizuri koja je pokleknula pred naletima vjetra.
Stvar je postala nepodnošljiva u trenutku kada su o takvim nebitnostima počeli ćakulati i tijekom skečeva koji su uistinu jedna od rijetkih stvari koje se isplatilo gledati tijekom prijenosa s crvenog tepiha. Malo su se smijuljili i malo komentirali pa je sve izgledalo kao neopisivo nezanimljiva epizoda "Beavisa i Butt-Heada".
No, teško je za opterećenost nebitnim kriviti samo ekipu iz studija jer radi se o problemu od kojeg danas pate svi, ali od gostiju ipak očekujete veću razinu pripremljenosti. Nije da ćemo umrijeti bez te informacije, ali ako već birate najbolje haljine u povijesti, bilo bi dobro da modni stručnjaci znaju je li jedna od "najboljih haljina u povijesti" zlatna ili srebrna. Da se ne stvara osjećaj da ste ih nasumično izabrali pet minuta prije početka emisije pa o njima lupetate bez repa i glave.
Ipak, najviše je kriv gledatelj koji se, znajući što prijenos s crvenog tepiha znači, upustio u ovu suludu avanturu bespućima trivijalnosti. Na kraju krajeva, ne očekujete valjda da će vam rasprava o haljinama i smokinzima preokrenuti život naglavačke i natjerati vas da ozbiljno promislite o svijetu oko vas? A i ne možete svake godine zivkati Nenada Korkuta koji osim mode zna i ponešto o filmu.
Nije sve tako crno... Kao hrabra crna košulja
Na svu sreću, oni koji dotad već nisu posegnuli za internetom ili prijenosom s neke druge, najvjerojatnije strane TV postaje, imali su prilike uživati u zaista korektno odrađenom poslu jer Antonija Mandić i Dean Sinovčić nisu osjećali preveliku potrebu za govorancijama tijekom same dodjele što valja pohvaliti.
U pauzama su izbacili po nekoliko korisnih informacija i svoj posao odradili više nego dobro davši gledateljima do znanja da ih ova tema zaista interesira.
Prizovemo li u sjećanje tirade, simultano prevođenje i spontane provale duhovitosti Aleksandra Kostadinova, bit će nam jasno koliko su disciplinirani voditelji u ovakvim slučajevima bitni.
A da je još i uvodna emisija imala smisla (ili nastavak od sedam sati nadalje), pred sobom bismo imali prvi suvisli prijenos dodjele Oscara - a to bi uistinu bio događaj za pamćenje.