Foto: Dublin efekt/Facebook
TONĆI RAK iz Šibenika prije dva mjeseca otišao je u Dublin da provjeri ima li istine u tvrdnjama da se tamo lako nalazi posao. Otišao je u petak, a već u ponedjeljak je bio zaposlen, kazala je njegova supruga Brankica koja mu se ovog ponedjeljka pridružila s 20-mjesečnim sinom Noom.
Tonći je prvo radio kao konobar, a onda se prebacio na bauštelu. Živio je u hostelu, a budući da mu se trebala pridružiti obitelj, iznajmio je stan. Tjedno zarađuje između 400 i 500 eura. Prije polaska
njegova supruga Brankica je kazala da se ne boji odlaska u stranu zemlju, dodajući da joj "ispijanje makijata na rivi neće sina poslati na fakultet", ali i napominjući da se uvijek mogu vratiti.
Svoje iskustvo s odlaskom Irsku usput je preko bloga Dublin efekt odlučila dijeliti sa svima koji su u potrazi za informacijama o ovakvoj životnoj promjeni, a nakon što je u ponedjeljak stigla u novi dom objavila je prvi tekst s dojmovima.
Na letu za Irsku družila se s irskim parom koji je nahvalio "Hrvatsku i njene ljepote" i koji "smatraju da je Dubrovnik preskup, a Zadar ih je oduševio", što joj je ujedno bio i prvi susret s irskom ljubaznošću koju tvrdi da susreće na svakom koraku. Ipak, jedna joj je rečenica o Hrvatskoj koju je od njih čula najviše ostala u sjećanju: "Lijepa je to zemlja, ali nije baš dobra za rad, je li tako?", pitali su je.
Po dolasku u Dublin najviše je se dojmio melting pot, veliki broj ljudi sa svih strana svijeta, ali i spomenuta ljubaznost Iraca: "Samo se približite s dječjim kolicima prvoj stepenici već su tu da pomognu. Uđem u tramvaj s malenim, odmah mi oslobađaju mjesto da sjednem. Djelatnica u McDonald'su nam nije htjela naplatiti jednu narudžbu jer nas je, smatrala je, krivo razumjela, a zapravo mi nismo znali dobro objasniti što želimo. Jedna mi se gospođa u trgovini čak ispričala što mi je zaklonila policu s namirnicama, iako je ona prva došla i sasvim mi je bilo logično da je sačekam da uzme što joj treba.
Sve su to zapravo normalne stvari i ne bi trebale nikoga čuditi niti biti isticane kao posebne, no kad dođeš iz mjesta gdje prevrnu očima kad te vide s djetetom u nekoj čekaonici ili u redu u nekoj trgovini i pretvaraju se da te ne vide da te slučajno ne bi morali propustiti ili kad s dječjim kolicima pokušavate otvoriti vrata trgovine i savladati tih nekoliko stepenica, a netko iza vam puše za vrat i nestrpljivo čeka da se vi i vaše derište konačno maknete s puta (primjera je more da ne nabrajam sad jer bi moglo potrajati), e tad vas takve stvari naprosto oduševe", napisala je i dodala: "I ono najljepše, svi gledaju svoja posla. Nitko ne bulji u vas, nitko vas ne odmjerava od glave do pete".
Sve one koji žele doći živjeti u Dublin savjetuje da izbjegavaju centar grada, ali da su predgrađa zato kao stvorena za obitelji. Njezin tekst u cijelosti možete pročitati ovdje.