U ZAGREBU je sinoć premijerno prikazan film Jeanne du Barry s Johnnyjem Deppom u glavnoj ulozi. Deppu je ovo bio prvi film nakon pobjede u sudskom procesu protiv bivše supruge Amber Heard. Film je ranije prikazan i na Vukovar Film Festivalu.
>>Vukovar Film Festival zatvorio novi film Johnnyja Deppa. Pogledali smo ga i nije loš
Depp u filmu igra kontroverznog francuskog kralja Luja XV., a sniman je u Francuskoj, odnosno u dvorcu Versailles i okolici Pariza. Režiju potpisuje Francuskinja Maïwenn Le Besco.
Povodom izlaska filma, koji će igrati u multipleksima CineStar u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu, Depp je dao velik intervju koji je ekskluzivno ustupljen Indexu.
Kakva je bila vaša prva reakcija kad vam je Maïwenn ponudila ulogu kralja Luja XV. u filmu Jeanne du Barry?
Kao što možete zamisliti, ovakvu ponudu nećete dobiti baš svakoga dana. Nikad ne bih pomislio da bi mi netko ponudio takvu rolu, i to kralja Francuske, a ja dolazim iz Amerike. Kad mi je ona ipak bila ponuđena, bio sam iznimno zaintrigiran. Najprije sam išao istraživati filmaše koji su uopće osmislili ovakav projekt i bili dovoljno ludi da mi ponude ulogu Luja XV., a ubrzo nakon toga pogledao sam ostale filmove koje je Maïwenn snimila.
Također sam pročitao i njezin vrlo dobro i detaljno pripremljen scenarij o svim događajima "iza kulisa" koji su se odvijali u to vrijeme u Versaillesu, koji je na vrlo zanimljiv način, bez jeftinih anakronizama, povezivao događaje iz 18. stoljeća s današnjim vremenom. No tek smo tijekom našeg prvog razgovora uživo uistinu osjetili pozitivnu energiju u vezi ovog projekta. Osjećao sam kao da razgovaram sa srodnom dušom, nekim tko ima strast, tko je u potpunosti posvećen ovako ludom projektu već godinama.
Postavio sam joj samo jedno pitanje: "Jesi li sigurna da želiš mene u ovoj ulozi, a ne nekog francuskog glumca?" Ona me uvjerila da me već mjesecima vidi u tom liku bez obzira na moguće jezične barijere. Kad vas netko na toliko precizan i entuzijastičan način uvjeri da zbilja vjeruje da ste vi osoba za tu ulogu, sve sumnje u vašoj glavi nestanu.
I tako sam i ja entuzijastično prihvatio taj posao. Znao sam da će ispred mene stajati netko, u ovom slučaju Maïwenn kao redateljica, ali i glavna ženska uloga, tko će se boriti da sa svoje strane odradi posao najbolje što zna. Nije bilo nimalo sumnje u to.
Kako ste kreirali lik Luja XV.? Jeste li započeli čitanjem njegovih biografija ili ste cijeli lik bazirali isključivo na scenariju?
Generalno, započeo sam samo sa scenarijem. Ali kad glumite povijesnu ličnost, a pogotovo onu koja dolazi iz vama strane zemlje i govori jezikom koji vam nije materinji, očigledno postoji dodatna odgovornost koja vas tjera da o samom liku naučite što više. Tako da sam u konačnici dosta inspiracije za tumačenje lika crpio iz dvije poprilično detaljne biografije jednog stručnjaka koji je također radio na filmu, a do najsitnijih je detalja upoznat s tim razdobljem.
Ono na što sam ja obraćao najviše pozornost nije bila ta neka velika, poznata povijest, već sitnice, male priče povezane s Lujem XV., svakodnevne anegdote, što je volio jesti, piti…
I sve to mi je dalo dovoljno materijala za građenje lika s toliko različitih identiteta, od kojih je jedan, primjerice, izgradilo to što je, s obzirom na kraljevski protokol, svaki dan morao primati goste u dvorcu, svaki put na identičan način, s ekstremnom preciznošću, bez ikakve improvizacije.
Tek je ispred Jeanne kralj ponovno postajao čovjek. Jako je uzbudljivo zamišljati što se događa u glavi osobe koja je, poput kralja, primorana razmišljati o svim aspektima. Voditi život koji ti je praktički unaprijed ispisan sve do trenutka kada se dogodi nepoznato, neočekivano i kada ono započne preuzimati sve više i više vremena, poput kraljevog poznanstva s Jeanne du Barry.
Je li to što ste morali glumiti na francuskom jeziku promijenilo vaš način pristupa liku i vašu glumu na samom setu?
Najprije želim naglasiti da sam čak i uz to što pričam nešto malo francuskog, svejedno tijekom rada na filmu morao raditi s osobom koja me dodatno učila ispravnom izgovoru, pogotovo zbog toga što se radi o jeziku 18. stoljeća.
Moj cilj bio je da ne zvučim kao da sam naštrebao rečenice napamet, već da riječi iz mene izlaze na što prirodniji način tako da se istovremeno mogu posvetiti glumi i svojim glumačkim kolegama.
Sve to omogućilo mi je da se mogu posvetiti liku jednako kao što se posvećujem ostalim likovima koje tumačim na svom materinjem, engleskom jeziku; svaki lik kojeg glumim želim istražiti više od samo onoga što izlazi kroz njegova usta, a tako je bilo i s kraljem Lujem XV. Jednako tako želio sam imati slobodu improvizacije, pomalo se igrati njegovim rečenicama, zabaviti se sa svojim glumačkim partnerima.
Nisam se želio striktno držati napisanog dijaloga i opisanih situacija zbog neke opsesije da ispravno izgovorim riječi. Upravo taj rani rad na jeziku u početnoj fazi projekta jako mi je pomogao da odradim posao na najbolji način.
Kralj Luj XV. bio je čovjek čiji su nerazgovorljivost i pogledi bili jednako elokventni kao i riječi koje je izgovarao, tako da je na neki način on vrlo sličan gomili likova koje ste tumačili još od filma Edward Škaroruki redatelja Tima Burtona.
Tijekom svog života upoznao sam mnoge ljude koji vam sve objasne jednim pogledom. I koji na taj način pokažu vlastitu moć i utjeruju vam strah. Ne trebaju prozboriti ni jednu jedinu riječ. Zbog njegove pozicije u društvu i karaktera, Luj XV. jedna je od takvih osoba.
Tako da sam tumačeći ga zbilja imao zadovoljstvo naći se u cipelama onih koji su oduvijek bili moji junaci, pogotovo zvijezde nijemog filma kao što su Lon Chaney, Buster Keaton, Charlie Chaplin… Ali i Marlon Brando, čiji je govor tijela bio uistinu jedinstven.
Studirajući njihove glumačke nastupe, ali i provodeći mnogo godina po raznim kafićima jednostavno promatrajući ljude u "stvarnom" životu, nisam prestao s takvim načinom glumačkog izražavanja koji nadilazi izgovorene dijaloge. Ja sam poput glumca spužve, sve upijam.
Što vas se najviše dojmilo kod Maïwenn kao redateljice?
Bio sam prilično oduševljen mješavinom njezine snage, hrabrosti i strasti kojima režira. Svakog je dana bilo vrlo jasno u kojem smjeru ide i želi ići, premda je istovremeni rad kao redateljica i glavna glumica pravi izazov.
Dat ću vam jedan konkretan primjer: redatelj mora biti svjestan svega što se događa u svakom trenutku na setu, dok glumac treba imati praktički čistu, praznu glavu i zaboraviti na sve što se oko njega/nje odvija. Prilično je ludo bilo promatrati kako se uspjela snaći u oba ta posla, koja su esencijalno jako različita.
Kako je izgledala vaša suradnja s njom na setu?
Posao između glumca i redatelja/redateljice u potpunosti se temelji na povjerenju. Mora postojati uzajamno povjerenje kako bi se ostvario isti cilj. Po mom mišljenju, moj posao kao glumca je pružiti režiji što više različitih puteva kako bi se došlo do zacrtanog cilja, ponuditi njoj ili njemu maksimalan broj opcija tijekom procesa montaže. Budući da sam i sam režirao filmove, jako dobro znam koliko frustrirajuće može biti u montaži ako glumac nije izveo više varijacija iste scene.
Međutim, isto tako, na setu ste učestalo ograničeni s vremenom, a pogotovo kad - kao što je slučaj s ovim uratkom - snimate film na 35 mm traci. U potpunosti razumijem zbog čega je s njezine strane kao redateljice moglo biti određenog otpora prema nekim mojim idejama o tome kako bih trebao izvesti određene scene.
No svaki sam put inzistirao da snimimo različite verzije čak i ako to znači da ih na kraju neće koristiti u finalnoj verziji. Ne kažem da je moja inspiracija nešto senzacionalno, daleko od toga; Maïwenn je u konačnici neke moje ideje iskoristila, neke nije. Ali sam joj barem omogućio da tijekom procesa montaže ima izbor.
U filmu Jeanne du Barry, uz odnos s glavnim likom, ostvarujete i prekrasan odnos s glumcem Benjaminom Lavernheom, koji tumači ulogu La Bordea, kraljevog prvog osobnog sluge. Kako ste uspjeli s njim postići takvu vrstu suradnje koja se doslovno osjeti preko ekrana?
Benjamin je u potpunosti lud glumac. Želim ga oteti kako bi mi od sada nadalje bio glumački partner u svim budućim filmovima. Riječ je o iznimnom talentu, vrlo zahvalnom. S njim u sceni samo izmjenom pogleda možete zbilja uživati u improvizaciji te se upustiti u akciju. On gotovo odmah reagira na sve što kreirate i tu improvizaciju odvede na razinu koju niste mogli ni zamisliti.
U potpunosti sve shvaća. Na ovom filmu, barem što se glumaca tiče, bio sam razmažen. Ponovno sam se susreo s prijateljem Pascalom Greggoryjem, kojeg poznajem već trideset godina, a također sam prvi put snimao s Pierreom Richardom. Kakav je to tek glumac! Kakav čovjek! Kakva legenda! Ranije sam spomenuo moje filmske heroje Keatona, Chaplina… Pierre Richard svakako je jedan od njih.
Koji trenutak ćete zapamtiti iz ovog filma?
Vjerojatno prvi put kad sam prošetao kroz dvoranu s ogledalima u palači u Versaillesu. Sve o čemu sam sanjao ili maštao u vezi ovog filma i lika Luja XV. odjedanput je u tom trenutku oživjelo. Kostimi, šminka… Osjetio sam da se u potpunosti nalazim u koži Luja XV. i da sam spreman započeti s tim uzbudljivim putovanjem kroz vrijeme kako ga je zamislila Maïwenn.
Dugo ću upravo tu sliku, taj trenutak držati u glavi. Bilo je to kao da sam odjedanput ubačen u srce 18. stoljeća… Ali uz puno bolji miris u zraku nego što je tada vladao. To je valjda luksuz 21. stoljeća.