Zaboravite na češkanje nosa, vrpoljenje i izbjegavanje pogleda. Ako želite prepoznati laže li netko, puno više pažnje trebali biste posvetiti onome što govori nego njegovim pokretima. Upravo se u riječima mogu skrivati znakovi koji upućuju na neiskrenost.
Problem je u tome što je za uvjerljivo laganje potrebno prilično mnogo mentalnog napora. Najlakše je držati se jednostavne priče, no jedna izmišljotina često povlači drugu. Lažljivac mora zapamtiti što je već rekao, paziti da se ne proturječi i po potrebi smišljati nove detalje kako bi održao svoju verziju događaja.
"Ako je riječ o ozbiljnoj laži, osoba ju je obično uvježbala. Promislila je o njoj i trudi se zapamtiti što je rekla kako bi priču mogla ponoviti", kaže dr. Sharon Leal, psihologinja sa Sveučilišta u Portsmouthu. "Usto, lažljivac pazi na vlastito ponašanje da ne izgleda nervozno i pokušava sugovornika gledati u oči. Istodobno promatra reakcije druge osobe da provjeri prolazi li laž. Znamo iz magnetske rezonancije da se u mozgu prvo javi istina, koju zatim treba potisnuti. Sve to stvara velik mentalni napor."
Upravo zbog toga znakovi laganja, suprotno uvriježenom mišljenju, ne moraju biti vidljivi u ponašanju. Puno korisnije može biti obratiti pozornost na sadržaj odgovora, količinu detalja i način na koji osoba priču iznosi.
"Danas znamo da je analiza izgovorenog puno učinkovitija od praćenja neverbalnih znakova, o kojima se neprestano govori", kaže Leal. "Ne postoje znanstveni dokazi da potraga za neverbalnim signalima funkcionira. Zaboravite na vrpoljenje, pretjerano treptanje ili skretanje pogleda. Ti znakovi ne postoje. Zapravo je suprotno, lažljivci su obično mirniji."
Psiholozi zato koriste različite metode kojima pokušavaju procijeniti vjerodostojnost nečije priče, a zajedničko im je to da se uglavnom oslanjaju na ono što osoba govori i način na koji odgovara na pitanja.
Obratite pozornost na način na koji osoba priča
Jedna od metoda je takozvani strateški pristup korištenju dokaza. Ispitivač postavlja pitanja o određenom događaju, ali pritom ne otkriva informacije koje već ima. Osoba koja govori istinu obično će slobodnije iznositi detalje, dok će osoba koja nešto skriva češće pokušavati izbjeći pojedinosti ili negirati ono što se dogodilo.
Ako ispitivač nema konkretne dokaze, može potaknuti sugovornika da ih sam ponudi. Istraživanja takvog pristupa, odnosno pristupa provjerljivosti, pokazala su da će ljudi koji govore istinu češće spomenuti stvari koje se mogu provjeriti, primjerice druge osobe koje mogu potvrditi njihov iskaz.
Još jedna metoda je kognitivna procjena vjerodostojnosti. Osobu se traži da više puta ispriča istu priču. Kod ljudi koji govore istinu priča se tijekom ponavljanja često obogaćuje novim detaljima, dok se oni koji lažu češće drže unaprijed pripremljene verzije događaja.
Ponekad se od osobe traži i da događaj ispriča obrnutim redoslijedom. Takav zadatak zahtijeva dodatni mentalni napor pa nekome tko izmišlja priču može biti posebno težak. Sličan učinak mogu imati neočekivana pitanja o nevažnim, ali provjerljivim detaljima. Osoba koja laže tada može početi oklijevati ili dati odgovor koji se kasnije pokaže netočnim.
Kada lažljivac mora braniti suprotno mišljenje
Postoje i manje očiti načini na koje govor može otkriti neiskrenost. Jedan od njih proučavan je u istraživanju međunarodnog tima koji su predvodili dr. Leal i profesor Aldert Vrij. Sudionici su najprije trebali objasniti vlastito mišljenje, a zatim iznijeti argumente koji govore protiv njihova vlastitog stava.
Rezultati su pokazali da su ljudi koji su govorili istinu bili rječitiji i uvjerljiviji kada su zastupali mišljenje koje doista imaju. Kada su morali braniti suprotan stav, njihova se sposobnost argumentiranja smanjila.
Kod ljudi koji su lagali razlika nije bila toliko izražena. U oba su slučaja govorili podjednako uvjerljivo, što se uklapa u ranija istraživanja prema kojima lažljivci često pokušavaju održati što ujednačeniji nastup jer se boje da bi promjena u ponašanju mogla izazvati sumnju.
Istraživači su proučavali i takozvane laži prešućivanjem, odnosno situacije u kojima osoba ne izgovori izravnu laž, ali namjerno izostavi važnu informaciju.
Primjerice, netko može reći da je večer proveo "kod prijatelja". To može biti potpuno točno, ali osoba pritom prešuti da je na 20 minuta otišla i na mjesto zločina. I u takvim slučajevima mogu se pojaviti slični znakovi u govoru, poput neodređenih odgovora i proturječja. "Mnogi misle da prešućivanje nije laž, ali jest, i verbalni znakovi su tu", kaže Leal.
Zašto govor tijela nije pouzdan pokazatelj
Unatoč tome što se godinama ponavljaju savjeti poput "gledajte osobu u oči" ili "pratite vrpolji li se", takvi znakovi sami po sebi nisu pouzdan način za otkrivanje laži.
Leal to objašnjava primjerom carinskih službenika i takozvane pristranosti potvrđivanja. "Zamislimo da jedan službenik provjerava torbe svima koji se počešu za uho, a drugi samo onima koji ga gledaju ravno u oči", objašnjava ona. "Obojica će ponekad otkriti nešto sumnjivo i to će smatrati potvrdom svoje metode. Pravu vrijednost svoje metode mogli bi vidjeti tek kad bi provjerili i one koji ne pokazuju te znakove."
Drugim riječima, ako unaprijed vjerujemo da je određeni pokret znak laganja, lako ćemo svaki takav pokret protumačiti kao potvrdu svoje sumnje. Problem je u tome što se ljudi vrpolje, izbjegavaju pogled ili dodiruju lice iz brojnih razloga koji nemaju nikakve veze s laganjem.
Zato se suvremeni pristupi otkrivanju neiskrenosti sve više usmjeravaju na sadržaj razgovora. Umjesto da pokušavate procijeniti govori li osoba istinu prema tome kako sjedi, gdje gleda ili što radi rukama, korisnije je pažljivo slušati što govori, koliko je njezina priča dosljedna i može li svoje tvrdnje potkrijepiti provjerljivim detaljima.