U PROSTORU Hrvatskog doma na Visu će 17. kolovoza studentice pete godine glume Lidija Penić-Grgaš i Lucija Rukavina izvesti predstavu Ljudski glas čiju režiju potpisuje student druge godine kazališne režije Josip Drame.
"Ključ smo nas 3 jer želimo biti nas 3 i znamo biti Mi unutar nas 3", kažu nam složno Lidija, Lucija i Josip.
"Kao kolektiv nas troje ne znamo se komplimentirati te za nas uvijek postoje samo dva moguća rješenja: istinito i odglumljeno. Mi uvijek nastojimo birati ono istinito jer u našem utopijskom svijetu istina nije nešto što se hvali, ona se podrazumijeva. A to podrazumijevanje istine kao jedinog mogućeg pristupa kazalištu, na kojemu mi gradimo svoju estetiku, nešto je što kazalištu danas očajnički nedostaje", dodaju.
Ljudski glas je autorski projekt nastao prema motivima dramskog teksta Jeana Cocteaua koji su mladi umjetnici tijekom dugotrajnog procesa glumačko-redateljskih proba s izvornog francuskog jezika preveli, brojnim dramaturškim zahvatima prilagodili našem suvremenom kontekstu i čitavu njegovu problematiku provukli kroz vizuru mladih ljudi danas.
"Tekst ima bezvremensku kvalitetu"
"Ono što smo otkrili pri ovom pokušaju osuvremenjivanja sada već gotovo stotinu godina starog teksta jest upravo njegova bezvremenska kvaliteta, činjenica da je problematika u ljubavi, u opraštanju od ljubavi uvijek ista, bilo da je u središtu te problematike francuska kućanica iz 1930. godine ili pak mlada žena u 2022. godini", objasnio je Josip za Index.
Naime, priča ove predstave je vrlo jednostavna: žena sjedi pored telefona i čeka da ju nazove muškarac koji je posljednjih pet godina ispunjavao čitav njen život i koji se upravo sprema s njome definitivno i bespovratno raskrstiti sve odnose. Ono što slijedi je intimna i u dramaturškom prosedeu generalno naturalistička drama, na momente visoko melodramatična i operatična, ali u svojoj suštini izuzetno ranjiva, bolno iskrena. Ono što pak ovu dramu čini izvedbeno zanimljivom i u cjelokupnoj kazališnoj povijesti prilično unikatnom jest autorova odluka da prikaže samo jednu stranu tog telefonskog razgovora te publika tako čuje i vidi samo ono što Ona izgovara i čini, dok On ostaje i vizualno i auditivno potpunom nepoznanicom te se u potpunosti svojim osjetilima oslanjamo na Nju da nam o Njemu nešto kaže ili pokaže, u potpunosti joj vjerujemo da nas upozna s Njim.
Ljudski glas važnim čini njegova aktualnost
A ono što ovaj komad čini važnim danas jest njegova aktualnost. Cocteau se u svom komadu bavi problematikom međuljudske komunikacije i postavlja pitanje na koji način izum telefona, koji je tih ranih tridesetih godina prvi puta dostupan "svakome", utječe na komunikaciju. Pretpostavka koju Cocteau čini na sablažnjavanje i nerazumijevanje svojih suvremenika je da će upravo taj stroj, koji je stvoren kako bi komunikaciju među ljudima ubrzao i olakšao, istu tu komunikaciju znatno otežati i oštetiti.
Josip kaže kako je njemu i kolegicama rad na ovoj predstavi bio "najteži i najdugotrajniji, ali istovremeno najlakši i najugodniji kazališni proces koji su do sada iskusili".
"Razlog tomu vjerojatno je apsolutna kreativna sloboda koju smo si odlučili dozvoliti na putu prema našem cilju, činjenica da smo odlučili u potpunosti se osloboditi bilo kakvih barijera, zaziranja od eksperimentiranja i sklonosti 'provjerenim' kazališnim konvencijama", rekao je Josip. Ispričao nam je i kako su se Lidija i Lucija snašle u svojim ulogama.
"Ono što je glumicama na putu ka ostvarivanju punog potencijala njihovih uloga stajalo bile su one same. Naime, na početku procesa odlučili smo se na to da se nećemo baviti 'stvaranjem uloga' u klasičnom smislu riječi, da nećemo ni u kojoj mjeri težiti za time da djevojke na sebe preuzmu životnu situaciju neke fiktivne žene koja s nekim fiktivnim telefonom na uhu prekida s nekim fiktivnim muškarcem. Odlučili smo ono 'magično kad bi' iz Sistema Stanislavskoga pretvoriti u 'magično jest'. S ponosom mogu reći kako su i Lidija i Lucija taj svoj nimalo lak i na trenutke vrlo bolan zadatak izvršile besprijekorno te da nam je ovaj proces dao veliku dozu samopouzdanja da nastavimo ustrajati na našem putu prema 'našem kazalištu'...", kaže Drame.
"Sreća u nesreći jest što smo 'ovaj tekst' doista proživjele nekolicinu puta"
A Lucija i Lidija ovaj su zadatak shvatile jako ozbiljno. Napominju da su sretne što imaju priliku surađivati s Josipom.
"Ovaj tekst nudi bogatstvo ljudskih osjećanja unutar jednog odnosa i sebe samog, ponajviše onog između replika. Pauze ovdje govore više od rečenice. Stoga smo ovaj tekst shvatile kao utorak u tri ujutro na telefonu s 'nekim' tko ima sposobnost tada nas držati budnima na liniji. Sreća i predanost u suradnji zasigurno je dugo prijateljstvo i povjerenje koje smo krenule graditi prije ulaska na Akademiju i uspješno ga održavale, nosile se i dopunjavale, što je ideal modelu i ideja naše izvedbe. Sreća u nesreći jest što smo 'ovaj tekst' doista proživjele nekolicinu puta, i to nekolicine zajedno. Biti tu u kasnonoćnim pozivima, biti 'Lidija' kada je previše teško biti 'Lucija'... Srećom, putem smo srele Josipa i poželjele biti 'nas troje'", ispričale su nam.
Troje mladih umjetnika drago je što su uspjeli premijeru svoje predstave organizirati upravo na Visu.
"Ovo mi je mjesto milo još od ranog djetinjstva, kada sam s roditeljima dolazio ovamo na ljetovanja, a nedavno su se moji roditelji ovdje i doselili, otvorili darovni dućan Hello from Vis i uz pomoć Grada Visa omogućili nam ovu priliku da publici pokušamo ponuditi, nadamo se, nešto novo, zanimljivo, osvježavajuće. Općenito smatram da otočka mjesta u Hrvatskoj vrve predivnim, ali nažalost nedovoljno iskorištenim izvedbenim prostorima", rekao je Josip. Nada se da će i sljedećeg ljeta sa svojim kolegicama posjetiti Vis s nekim drugim, novim kazališnim eksperimentom.
"Egzistencijalni moment po nama je u svakom čovjeku najvažniji uvjet za sreću"
No ovdje nije kraj. Lidija, Lucija i Josip i dalje stvaraju i stvarat će tekstove koje će predstavljati svojoj publici.
"Josip uvijek voli reći kako je sretan čovjek, makar mu ništa ne uspjelo, jer bar zna zašto se rodio, zna što želi, njegov dan, makar samo sanjario, ima svrhu, ima sanju, a taj egzistencijalni moment po nama je u svakom čovjeku najvažniji uvjet za sreću i realizaciju. Za nas je gluma/režija taj moment realizacije, nužni uvjet. A planovi haha, znate što kažu kad čovjek ima plan... Naši planovi za sada su utopijske mentalne mape uz kavu i hrpetina bilježnica, citatnica i tekstova koji čekaju na nas. Vidimo se pod našim malim svjetlom na našoj maloj sceni u malenom krugu velikih ljudi", kažu, a Josip nam je otkrio na što je najponosniji u svojem dosadašnjem iskustvu s glumom i režijom.
"Naš do sada najponosniji trenutak diplomski je ispit iz glume autora L.N.Tolstoja Ana Karenjina u režiji naše profesorice Dore Ruždjak Podolski u kojoj sam čak imao prilike igrati te tako svoje glumice ispratiti u diplomu, a sebe isprobati i s druge strane zida. Ispit se uskoro opet izvodi u ZKM-u, čar je to predstave koja se s vremenom samo nadograđuje bez straha od raspadanja, stoga se nadamo da će ostati na mapi", zaključio je.