AKO ste kojim slučajem dijete odraslo devedesetih godina prošlog stoljeća, onda ćete sigurno moći prepoznati ove predmete, a oni koji su djetinjstvo proživljavali kasnije možda i neće.
Većina djece devedesetih imala je u svom posjedu, barem na kratko vrijeme, igračkicu zvanu Tamagotchi. Kasnih devedesetih digitalni kućni ljubimac u obliku privjeska zaludio je cijeli svijet, pa tako i Hrvate. Iako je grafika na Tamagotchiju bila vrlo loša i iako je kod nekih izazivao anksioznost jer nisu znali je li gladan ili mu se spava, Tamagotchi je bio hit među djecom i svi su ga morali imati.
Nadalje, devedesetih su svoju svjetsku popularnost stekli Pokemoni, prvo preko crtanog filma, zatim igre na Game Boyu, a onda je nastala sveopća pomama za kartama. Karte postoje još i danas, kao i brojne igre poput Pokemon GO-a, i igara za Nintendo Switch, ali devedesetih godina djeca su bila opsjednuta kartama Pokemona.
Neki su se samo držali krilatice iz crtića i pokušali su ih skupiti sve, a drugi su se upuštali i u onaj zanimljiviji segment i sudjelovali su u kartaškim natjecanjima
Discman i Pogs
Nadalje, djeca devedesetih rijetko su iz svojeg doma izlazila bez Sony Walkmana, a nešto kasnije i Discmana. Jest da su bili nezgrapni, da su jedva stali u džep i da su mogli svirati samo jedan CD ili kasetu, ali malo tko bi izdržavao rutu do škole bez Walkmana u džepu i slušalica na ušima.
A isto tako, Walkmani i Discmani bili su u to vrijeme spas za roditelje jer djeca više nisu puštala ploče i kasete na radiju, na sav glas.
Otprilike u isto vrijeme kada su se pojavile Pokemon karte sigli su i Pogs žetoni. Pogs su jedno vrijeme skupljali svi, ali malo tko je znao čemu oni služe, postoji li neka originalna igra vezana za njih i svatko se barem jednom zapitao zašto ih uopće skuplja.
Obično su služili za popularno zvano "kokanje", ali djeca su od njih slagala tornjeve pa ih rušila i smišljala razne igre u kojima bi pobjednik odnio one koji su pali na stranu na kojoj je sličica.
Lažne žvake i novčanica od pet kuna
Lažne žvakaće gume u listićima. Ovaj predmet benignog izgleda svojevremeno je bio pravi strah i trepet među djecom devedesetih i vjerojatno prva stvar koja je kod djece počela izazivati osjećaj nepovjerenja.
Pakiranje je izgledalo gotovo isto kao i kod popularnih stvarnih žvakaćih guma, ali jednom kada povučete listić, zamka vas opali po prstu. Boljelo je kao sam vrag i djeca su razlogom postajala sumnjičava kada im netko nudi žvake.
Nadalje, u jednom trenutku devedesetih megapopularne bile su naljepnice koja su se lijepile u bilježnice i stilizirane teke s prozirnim stranicama.
Naljepnice su bile s raznim motivima, od Pokemona, Barbie, Disneyja, a djeca su ih punila nemilice, iako gotovo nitko nije znao koja je konačna svrha skupljanja i lijepljenja. Ono što je za njih karakteristično jest da su brzo i naglo postale popularne i da su jednako brzo i izašle iz trenda.
Kune kao novčane valute danas više nema u Hrvatskoj, a čak i kada je bila tu gotovo nitko godinama nije naišao na novčanicu od pet kuna. Međutim, zelena novčanica s likom Zrinskog i Frankopana devedesetih je bila vrlo učestala i njom su djeca doista svašta mogla kupiti.
Dotakli smo se ranije kaseta i Walkmana, ali devedesetih je jednako popularan i važan bio videorekorder, odnosno VHS. Bilo je to zlatno doba videoteka, zlatno doba snimanja i presnimavanja, a videorekorderi i oprema bili su jeftini i gotovo svima dostupni jer se taman spremao prelazak na CD-e.
Nažalost, današnja djeca vjerojatno ne znaju kako izgleda videorekorder, a još manje kako njim rukovati, a djeci 90-ih bio je katkada i zlata vrijedan, pogotovo ako bi se na TV-u prikazivao neki bolji koncert ili omiljeni film, koji je valjalo snimiti na kasetu.