Postoje ljudi koji se jako trude ostaviti dojam da sve znaju. Govore samouvjereno čak i kada nisu sigurni u ono o čemu pričaju, teško prihvaćaju tuđe argumente i rijetko priznaju da su pogriješili. Umjesto rasprave, ponekad će sugovorniku pokušati dati do znanja da je manje upućen ili manje sposoban.
Naravno, jedna ovakva rečenica sama po sebi ne znači da je netko umišljen ili da glumi inteligenciju. Problem nastaje kada se takav način komunikacije stalno ponavlja - osoba govori svisoka, odbija saslušati druge i vlastito samopouzdanje koristi kao zamjenu za argumente.
"To je sasvim očito"
"Pa, to je sasvim očito" jedna je od onih rečenica koje lako mogu zvučati pokroviteljski. Umjesto da sugovorniku objasni ono što mu nije jasno, osoba mu zapravo poručuje da bi to već trebao znati.
Takav pristup lako stvara napetost, osobito ako se koristi pred drugim ljudima. Umjesto da razgovor nastavi objašnjenjem, govornik drugu osobu može dovesti u situaciju da se osjeća posramljeno ili podcijenjeno.
"Mogao sam ti to odmah reći"
"Jesam li ti rekao?" većini ljudi nije osobito drago čuti, a sličan učinak ima i rečenica "Mogao sam ti to odmah reći". Ako netko stalno koristi tu frazu kako bi pokazao da je bio u pravu, s vremenom može ostaviti dojam da mu je važnije dokazati vlastitu nadmoć nego pomoći u rješavanju problema. Čak i kada je doista bio u pravu, nema mnogo koristi od likovanja zbog toga.
"Ja sam u ovome duže nego ti"
Iskustvo svakako ima vrijednost, ali godine provedene u nekom poslu same po sebi ne znače da je jedna osoba uvijek u pravu.
Rečenica "Ja sam u ovome duže nego ti" može zatvoriti raspravu prije nego što je uopće počela. Umjesto odgovora na argument, govornik se poziva na svoj staž i time drugoj osobi šalje poruku da njezino mišljenje nije dovoljno važno da bi ga se razmatralo.
"Ti jednostavno ne razumiješ"
"Ti to jednostavno ne razumiješ" ponekad može biti iskren opis frustracije, ali može poslužiti i kao zgodan način za izbjegavanje odgovora.
Ako osoba ne objasni zašto se ne slaže, nego razgovor prekine ovom rečenicom, sugovornik teško može znati što je zapravo problem. Dugoročno takav način komunikacije može dovesti do toga da se ljudi jednostavno prestanu truditi objasniti svoje mišljenje.
"Ne treba mi tvoje mišljenje"
Ova rečenica ne ostavlja mnogo prostora za razgovor. Umjesto razmjene argumenata, njome se rasprava jednostavno prekida.
Takvo ponašanje može biti povezano s intelektualnom arogancijom, ali ne znači automatski da osoba pati od Dunning-Krugerova efekta. Taj se pojam odnosi na pogrešnu procjenu vlastitog znanja i sposobnosti, a ne jednostavno na ljude koji su bahati ili ne žele slušati druge. S druge strane, istraživanja intelektualne poniznosti pokazuju da su ljudi koji prepoznaju granice vlastitog znanja otvoreniji prema učenju i suprotnim stavovima.
"Nema potrebe za objašnjavanjem"
Nitko ne zna sve, a odbijanje objašnjenja samo zato što osoba misli da je odgovor sam po sebi jasan može brzo dovesti do nesporazuma. Ako netko postavi pitanje, puno je korisnije objasniti odgovor nego ga posramiti zato što ga nije znao. Posebno je to važno na poslu, gdje pretpostavka da "svi to znaju" može dovesti do pogrešaka i nepotrebnih nesporazuma.
"Znam što radim, vjeruj mi"
"Znam što radim, vjeruj mi" može biti sasvim normalna rečenica kada netko pokušava umiriti drugu osobu. Problem nastaje kada se koristi umjesto konkretnog objašnjenja.
Samopouzdanje može biti korisno, ali nije dokaz znanja. Ako osoba stalno odbija pitanja, ne obrazlaže svoje odluke i nikada ne priznaje pogrešku, prije ili kasnije njezine će tvrdnje morati proći test stvarnosti.
"Proučio sam to"
Na prvi pogled, "Proučio sam to" ne zvuči problematično. Netko je možda doista detaljno istražio temu. No ako se rečenica koristi kako bi se prekinula svaka daljnja rasprava, može imati sasvim drukčiji učinak. Pogotovo ako osoba pritom odbija pokazati izvore ili razmotriti nove informacije.
Upravo je spremnost da se sasluša druga strana jedan od elemenata intelektualne poniznosti. Istraživanje objavljeno u časopisu Self and Identity pokazalo je da su ljudi s višom razinom intelektualne poniznosti otvoreniji učenju o suprotnim stavovima i češće su bili spremni izložiti se perspektivama koje se ne slažu s njihovim mišljenjem.
"Nije to tako teško"
"Nije to tako teško" možda zvuči kao bezazlen komentar, ali osobi koja se s nečim muči može zvučati kao omalovažavanje.
Svatko ima područja u kojima je dobar i ona u kojima mu treba više vremena da nešto shvati. Ako netko tuđu poteškoću koristi kao priliku da pokaže koliko je njemu nešto jednostavno, teško će ostaviti dojam osobe koja želi pomoći.
"Vau, zar nisi to znao/la?"
"Vau, zar nisi to znao/la?" može biti iskreno pitanje, ali puno ovisi o tonu. Ako se izgovori s podsmijehom, više služi posramljivanju sugovornika nego razmjeni informacija.
Takvi komentari osobito mogu biti neugodni na poslu. Nepristojno ponašanje u radnom okruženju može utjecati na način na koji ljudi doživljavaju posao i funkcioniraju na radnom mjestu, pa nije nevažno kako međusobno razgovaraju.
Na kraju, nije problem u tome što netko zna više od drugih. Problem nastaje kada svoje znanje koristi kako bi drugima dokazao da vrijede manje. Stvarna stručnost obično ne treba puno dokazivanja - vidi se iz načina na koji osoba objašnjava, sluša i spremna je priznati kada nešto ne zna.