OD ONOG prvog pojavljivanja s muzikom iz Mad Maxa, teatralnog ulaska u mračni bircuz i ispijanja žestoke španjolske prepečenice jedne za drugom, već je bilo jasno da ćemo za ovog momka navijati dokle god nas ta polućela obasjava s ekrana.
Znojno i masno čelo, odijelo po posljednjoj modi - ako pod "posljednja" mislimo na "posljednja koju bi pristojan čovjek konzumirao" - vraški stilizirani brčići, čačkalica u ustima... Dodajmo još i veliki trbuh i dobivamo izgled poželjan za čovjeka koji je digao ruke od žena. To nije njegov slučaj, ali on i ne mari mnogo jer samo jedan prebačaj kose i koja žena ne bi pala na mjestu? Ipak, to je... Torrente.
Dobrog fizičkog izgleda mu objektivno manjka, ali je zato još gori iznutra. Kvaran poput košarkaške reprezentacije svoje zemlje, samoživ, prevrtljiv, prljav na sve načine, ne bi prodao rođenu majku, ali samo zato što je mrtva. Srećom, barem je ostarjeli otac tu da posluži svrsi. Međutim, kako ne podržati ovog čovjeka barem dok bjesni na konobaricu u kineskom restoranu nakon što mu je dala neke nejestive drangulije, i to bez kruha? Ne znam tko se ne bi pronašao u toj situaciji. Pa još na kraju njegovo pitanje "jesam li ja panda?" kad je dobio bambus kao zamjenu za ručak? Netko im je zaista morao to reći u lice i u ime svih.
Filmski lik koji je navijač, ali i istinska legenda Atletico Madrida na nivou Milinka Pantića, Fernanda Torresa ili Germana Burgosa, jer nitko ova klub nije toliko popularizirao i među nogometnom i nenogometnom publikom. Kako i ne bi, kada je prvi film Torrente: Glupa ruka zakona postao neviđen hit? U Španjolskoj je te 1997. bio gledaniji i od Titanica, lansirao je četiri nastavka te glavnog junaka i tvorca Santiaga Serugu učinio kulturnim ikonama, ako se riječi "kultura" i "Torrente" mogu staviti u istu rečenicu.
Zbog Torrentea su mnogi zavoljeli Atletico i španjolski mentalitet, i to nakon što su ga 1001 put nazvali "ciganskim", a i na ovim prostorima je naslovni heroj poslužio kao inspiracija za identitete barem nekoliko stranica na Facebooku ili Instagramu, za veliki broj grafita, murala... Manje-više smo ga prihvatili za svoga i tako će uvijek ostati. O običajima da se ruke peru prije male nužde, a ne poslije, možda je bolje i ne počinjati.
Najpoželjniji zet s Pireneja - Jose Luis Torrente.