Ova grupa je 1985. uspjela rasprodati čak sedam uzastopnih koncerata u Lisinskom

Screenshot: YouTube

U SURADNJI s Yugopapirom donosimo tekst iz 1985. godine o ansamblu koji je rasprodao sedam uzastopnih koncerata u dvorani Vatroslav Lisinski.

Studeni 1985.: Sedam rasprodanih koncerata u dvorani Vatroslav Lisinski dovoljno govori o nečijoj popularnosti. Povod za tih sedam koncerata jest proslava 25. obljetnice rada i popularnosti fenomena zvanog Sedmorica mladih.

Riječ je o iznimno popularnom ansamblu zabavljača, čiji fenomen treba sagledati s nekoliko strana. Prvo, to je ansambl koji na tržištu ploča ne konkurira hit-pjesmama. Njih nema na top-listama najbolje prodavanih ploča, koje su u današnjim vrednovanjima popularnosti nezaobilazan faktor utvrđivanja trenutne vrijednosti.

Oni svoj izraz traže u izravnoj komunikaciji s publikom, te upravo stoga i ne nastupaju u masivnim i hladnim sportskim dvoranama koje mogu primiti mnogo publike, ali onemogućuju izravan dodir s njom. Bez aktivnog sudjelovanja publike njihov se nastup ne bi mogao odvijati opušteno i spontano.

Povijest ansambla Sedam mladih proteže se od danas već davne 1959. godine, kada su Nebojša Dančetović, Ljubiša Stošić, Milutin Vasović, Vladislav Vasilić, kojeg je kasnije zamijenio Jovan Radovanović, Zarija Raković, Ljubiša Milić i Branislav Todorović, kojeg je zamijenio Nebojša Kunić otkrili da njeguju posebnu sklonost prema dixielandu.

Skupljali su se po stanovima u, kako kažu, "lijepim starim beogradskim ulicama" i preslušavali u to vrijeme teško dostupne ploče. Mnogo kasnije napisali su posvetu tim nostalgičnim prostorima pjesmom Kafana pod lipom.

Tadašnje početnike mučio je problem prostora za vježbanje. S vremenom su njihov entuzijazam i muziciranje prerasli u ozbiljan rad. Prozvali su se Beogradski dixieland ansambl (po uzoru na Ljubljanski jazz ansambl) i počeli muzicirati i u javnim prostorima. Počele su se nazirati konture profesionalnog ansambla.

Odlazak u zemlje zapadne Europe

Iako za sebe tvrde da nisu "festivalski momci", ipak su nastupali na u to vrijeme cijenjenom Bledskom jazz festivalu. To su festivali bez pobjednika i poraženih, festivali gdje je muziciranje osnovno načelo koje okuplja izvođače i gdje je jedino bitno svirati i družiti se.

Tadašnje generacije mladih Beograđana sigurno se s nostalgijom sjećaju vremena kada su posjećivali čuvene popodnevne čajanke u hotelu Majestic ili Dancingu Zvezdara.

Kako su se od Beogradskog dixieland ansambla pretvorili u Sedam mladih?

"Mislim da je to bilo na jednoj proslavi Nove godine", prisjeća se Zarija Raković. "Došli smo u salu gdje je bilo mnogo uzvanika, a netko je onako, u šali, dobacio kako stižu sedmorica mladića. Mislim da je to bio Mića Kotlić ili Pera Vujić, tadašnji sekretar udruženja džez-muzičara. To nam se učinilo zgodnim, i promijenili smo ime u Sedam mladih."

Da nije bilo slučaja koji ih je 1962. godine odveo na angažman u Siriju, možda danas ne bismo govorili o fenomenu Sedam mladih. Naime, tada su u tko zna kojim okolnostima, dobili angažman u hotelu Grand pokraj Damaska. U hotel je zalazila isključivo "diplomatska krema", i to je grupu prisililo da svoj dixie-repertoar zamijene repertoarom koji je diktirao ukus publike. Tako su ustanovili da osim što dobro vladaju instrumentima mogu i sasvim solidno pjevati. Postavili su načelo da izvode samo ono što je dobro, a ne da po svaku cijenu slijede glazbene trendove.

Nakon četiri mjeseca, vratili su se u Beograd i u suradnji s Domom kulture Vuk Karadžić (po uzoru na ono što su vidjeli u Damasku) otvorili plesni klub koji po svojoj popularnosti nije nadmašen sve do današnjih dana.

U vrijeme kad se preko granice nije odlazilo kao danas, uslijedio je odlazak u zemlje zapadne Europe. Na taj put u neizvjesnost krenuli su "preko veze", jer je neka daljnja rođakinja klavirista ansambla živjela u Njemačkoj i poznavala nekog tamošnjeg menedžera koji je "nasjedio" na njene priče o "fantastičnom ansamblu" te ih pozvao na kraće gostovanje. Ironijom sudbine, to se gostovanje od četiri-pet mjeseci pretvorilo u izbivanje od četrnaest-petnaest godina!

Nakon Njemačke, uslijedilo je muziciranje po klubovima širom Švicarske, a potom su godinama nastupali u najpoznatijim europskim klubovima, a rijetka neostvarena želja im je nastup u Engleskoj. To je vrijeme za koje ih veže bezbroj lijepih uspomena i anegdoti. Sviranje po europskim klubovima, koji imaju poslovnički visoke zahtjeve o kvaliteti izvođača, postavilo je pred njih imperativ prilagođavanja publici istančanog ukusa.

Tamošnja publika od izvođača zahtijeva kompletan, osmišljen program. Tu se kriju korijeni njihova današnjeg profila i statusa najkompletnijih zabavljača jugoslavenske estrade.

"Negdje oko 1978. godine dojadilo nam je silno potucanje po svijetu, i pala je odluka da se konačno skrasimo u zemlji", kaže Ljubiša Stošić. "Trebalo nam je nešto čime bismo obilježili svoj povratak, i u kontaktu s Jovanom Ristićem napravili smo pilot-emisiju Sedam plus sedam. Na sreću, emisija je vrlo dobro prošla kod publike, pa smo nastavili, i emitirano je više od dvadeset nastavaka."

Glavni štos 1985.: Plavi orkestar

Taj TV-show u prvi je plan izbacio Jovu Radovanovića kao majstora za gegove, a popularnost ansambla poprimila je općejugoslavenske razmjere. Od tada, njihovi su nastupi rasprodani nekoliko dana unaprijed, a popularnost poprima neslućene razmjere. Ono što je imalo svoj početak u TV-emisiji, sada postaje udarnim dijelom njihova programa. Jasno, mislimo tu na parafraze aktualnih medijskih zbivanja!

U vrijeme Štrumpfomanije, reagirali su munjevito i uprizorili show pod nazivom Štrumpfovizija kojim su zapalili mase najmlađih štrumpfoljubaca od Triglava do Gevgelije.

Smisao za aktualno praćenje medijskih i društvenih kretanja potvrđuju i svojim najnovijim nastupima na kojima je kao "glavni štos" parafraza na među adolescentima nevjerojatno popularan Plavi orkestar. Vrlo decentno, s osjećajem za mjeru i dobar ukus s mornarskim kaputićem i kapom nostroma na glavi, s crvenim šalom oko vrata, ulogu Loše (vođa Plavog orkestra - op.a.) preuzeo je, dakako, Jova!

A samo dan nakon završetka Zagrebfesta, oni na pozornici Lisinskoga ispaljuju novi vic. Koja je razlika između Londona i Zagreba? Oba su grada poznata po magli. London po londonskoj, a Zagreb po festivalskoj magli! (aluzija na problematično brojanje glasova)

Aktualne teme za svoje "humorističke priloge" uglavnom pronalaze sami, ali u posljednje vrijeme surađuju s Dejanom Patakovićem koji te njihove osnovne ideje osmišljava i pretvara u scenarij.

Ako tom humorističkom dijelu njihova programa pribrojimo i onaj glazbeni, u kojem izvode najraznovrsnije stilove u kojima će svatko pronaći i nešto za sebe, onda ne čudi što su Sedam mladih postali sinonim za pučki zabavljački ansambl. Oni uistinu okupljaju publiku svih dobi. Od sedam do sedamdeset sedam godina!

Napisao: Zvonko Pongrac (Studio, 1985.)

Pročitajte više