Vikendom, uglavnom, nema pojma šta bi sa sobom. Onda dođe do mene pa zajedno nemamo pojma što bismo sa sobom.
A još ni TV ne radi. A to je ravno katastrofi! Znam, ima milijun stvari koje čovjek može raditi kad je bez TV-a, ali kad se uvalimo u kauč, onda nam ni jedna ne pada na pamet.
Osim ako se Drago nečeg sjeti. A jučer je to bio rukomet. Polufinale Svjetskog prvenstva. Pa smo ga slušali na radiju. Totalni zajeb! Ono, programer nekakvih sustava za satelite i autor web-kolumne slušaju radijski prijenos. Šta ti je tehnologija!
A za potpun doživljaj, pa makar i radijskog prijenosa potreban je alkohol. On nekako najbolje ide uz sportsko-domoljubu euforiju. A nigdje ga u stanu.
Tako da smo samo slušali i blesili u neke točke. Bilo napeto na kraju, a onda smo pobjedili.
Šta sad? Ništa. Otišli na pivu. U kafiću, cijela ta priča nikog ne jebe dva posto, ili smo promašili kafić? Uglavnom, unutra nekakva pegla, hrpa nekih klinaca i red-bull party.
Vratili se doma. Svugdje je lijepo, ali je doma najtoplije.
A onda je počeo dan drugi. Počeli smo planirati već oko podne kako ga što kvalitetnije ubiti. Onda se on sjetio Keze - čovjeka, Hrvata i katolika iz Splita.
Kod njega se gleda finale, bit će hrpa cuge i atmosfera koja već ide uz to. Tupilo isključeno. Naime, čovjek se toliko uživljava u sve te spike da nekad gađa punim limenkama TV, otvara šampanjac ako pobijedimo, urla s prozora, razbija namještaj i tome slično. Ako ima oružja pri ruci, može i to.
Došli do njega, a ovaj u Hajdukovom dresu. Ludilo! Počelo je.
Pa smo gledali finale. I u alkoholnoj euforiji uvjeravali jedan drugog da smo najnenadjebiviji narod u galaksiji. Totalno nepredvidljivi. Pa skuži Kosteliće, pa Ivaniševića, pa vatrene, pa ove pa one. «Ono, kad nas svi odjebu, mi rasturimo.» To «mi» se, valjda, odnosilo i na sve one kojima je Ožujsko jedina veza sa sportom.
Pa smo skužili onog Švabu sa slomljenim prstom, pa je neko provalio da taj ima vlastiti show na MTV-u, pa smo zaključili da «Jebat ćemo majku i njemu i MTV-u!! Sve je to kurac prema hrvatskom stroju kad krene!!!»
Pa smo gledali Nijemice i Nijemce u publici i zaključili da «Jebat ćemo vam majku kad dođete na more!» Uglavnom, atmosfera puno bolja od one jučer. Svako malo se nekom spominje mater. A nekad i pas.
A onda su nam suci počeli krasti. Kao i uvijek. Pa smo zaključili da «I njima ćemo jebat majku! Da nać ćemo ih u Danskoj & break their vaginas!»
Onda je napetost počela rasti. I jeo kokice i cijelo se vrijeme pitao: «Zašto onaj sudac ima dvije zviždaljke?» Naime, treba mu samo jedna,a da mu je ova rezervna, ne bi je držao privezanu za onu prvu. Nije bilo nikakve logike u tome.
A kad smo pobijedili, Kezo je nazvao svog privatnog Srbina i počeo urlati: «Pobijedili smo vam Nijemce!!», okrenuo mobitel prema ekipi i rekao «Amo!» Onda su svi počeli «Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta! i tako dalje.»
Sad tu ide malo objašnjenje. Kezo je preke neke svoje rodice upoznao tog Srbina koji živi u Banja Luci i sad ga svaki put zove kad Hrvatska u bilo kojem izdanju nekog pobijedi. A inače skroz normalan lik, diplomirao, kupio auto, živi s curom.
Onda smo ga pitali kako je Srbin reagirao. Ovaj je rekao da ga je pitao koji mu je kurac, da nema pojma o čemu se radi i da baš večera.
Pa smo skakali po stanu, urlali, pili i tako to. A ovaj koji sve to opisuje je rolao joint u kuhinji. Pa smo nastavili jesti kokice.
A onda je na NOVA-tv krenuo prijenos zadnje borbe Mirka Filipovića. Uglavnom, cijelo vrijeme je gađao onog tipa koljenom u lubanju dok ga nije temeljito razbio. U gaćicama sa šahovnicom.
Pa smo zaključili «Evo, i u najdivljačkijem sportu na svitu, mi Hrvati smo nenadjebivi!»
Pa još par piva, pa topli pa ugruvan do doma.
I kako da se čovjek osjeća dok ugruvan jede topli u jedan ujutro na minus pet? Pa osjeća se nenadjebivo samom činjenicom da je Hrvat koji je ugruvan i jede sendvič u jedan ujutro na minus pet.
denis_lalic@yahoo.com