Pušiona: Ta divna lokalna razina

RIJEČI i sintagme (to je više riječi koje obično idu u kompletu) vječno mijenjaju svoja značenja. Pogotovo danas, u svijet brendova, marketinga i reklama.

Tako su, recimo, sir i vrhnje do prije koji mjesec označavali samo hranu, a danas su jedno o najjačih hrvatskih oružja u borbi protiv Europske unije.

Onda umirovljenici. Do prije godinu dana ta riječ je označavala pripadnika najjadnije grupacije građana, a danas označava "najšupčinskiju" stranku u državi.

Onda Thompson, riječ koja je do prije petnaestak godina označavala američku pušku iz drugog svjetskog, onda dugokosog mladića koji pjeva o obrani rodnog mu sela, onda poprilično lošeg estradnog umjetnika, onda zvijezdu koja bi da se zove šahovnica, a nakon svega koljačkog pjesnika zabranjenog u Nizozemskoj gdje je, inače, sve dozvoljeno.

Tako je s hrpom riječi i sintagmi pa i s "lokalnom razinom". Kad se čovjek bavi ovako ozbiljnim novinarskim pisanjem poput mene, onda na nju naleti svako malo. Pa ono što je do prije koju godinu nazivao "doma", "moje selo", "moj zavičaj" odjednom postane "lokalna razina".

A tek problemi na lokalnoj razini! Kad se Krle iz dosade rokne horsom, to je problem nezaposlenosti i narkomanije na lokalnoj razini; kad se izgradi cesta do sela, to je rješavanje prometne povezanosti na lokalnoj razini; kad ujac ili stric dignu kat kuće, to je problem ilegalne gradnje na lokalnoj razini; a kad rođak pobijedi na izborima, to se konstituira lokalna vlast.

Do najjebenijih problema na lokalnoj razini dođe u momentima u kojima bi rođak kao lokalna vlast trebao rješavati probleme ilegalne gradnje pa stricu sorit kat kuće. A to nema šanse da se dogodi.

Sad se vi pitate zašto stric nije jednostavno moga dobit dozvolu kad mu jedan od rođaka radi u katastru i kuži se u sve to. Tu dolazimo do još jednog od problema lokalne razine i teme ove Pušione - birokratskog aparata koji ne funkcionira čak ni kad ti je rod rođeni.

Sve je počelo kad sam u nasljedstvo, nije bitno kako ni zašto, dobio jednu kuću. Ne radi se o vili nego o maloj vikendici veličine prosječnog dvosobnog stana.

I sad, naravno, treba riješit papire da pokušam to dovesti na svoje jedan kroz jedan. Nemam je u planu prodavat, ali želim imat papire.

Početak cijele te birokratske priče je uvijek informiranje o stanju na terenu. Na koga se vodi zemlja, je li kuća ima dozvolu, je li ucrtana u knjige, je li to pravno uopće pripadalo tome od koga sam je dobio.

Sve, naravno, počne pozivom staroj. Kontam, duže je tu od mene, zna kako se cijela priča s tim odvijala još prije nego sam se rodio pa će mi dati nekakve smjernice. To je izgledalo ovako.

- A ne znan ti ja ništa o tomu. Znaš da se žene ne puštaju blizu kad se o zemji radi.
- Kako to misliš?

- A tako kako san ti rekla, baren je u našon familiji uvik bilo tako. Kad je dioba zemje, žensko se ne pušta za stol.
- Čekaj, zašto?
- A tebe, da zašto? Pa da skandala ne bude. Znaš da čin žena do muža sidi, ovi neće popuštat. A kad je dioba, vaja popuštat i dogovarat se.
- Dobro, OK, neću komentirat. I šta ću sad?
- Javi se Marki, on će ti to najboje znat.
- Kojemu Marki?
- E, sinko moj, rod ti je, a ne znate se.
- Koji rod, prvi put čujem za njega?
- Pa od strica od moje matere praunuk.
- Boga ti.
- Je, on ti je u katastru doli pa njega pitaj. On će ti sve znat pa neka te uputi.
- Dobro je, imaš li broj?
- Evo ti od doma.
- A mobitel?
- Pa neš ga zbog ovako bitne stvari na mobitel zvat. Lipo ga doma zovi pa mu reci.
- Čekaj, koja je razlika?
- Pa nije red.
- Dobro, OK.

I sad kreće akcija. Prvi korak na putu do čistih papira je doć do Marka. Idemo redom.

Dan prvi

Zvoni. Zvoni... Zvoni......

- Molin. - javlja se žena. Iza totalni lom i ršum. Klinci digli graju u svih 16.
- Dobar dan, ja bih trebao Marka.
- Mate, sidi tamo, plesku ću ti dat!! - stanka, lom. - Skužajte, nemogući su. Nego, Marko. A taman je s posla doša pa obidva, možete nazvat za po ure, uru.

- Dobro, nema problema.

Po ure, uru kasnije. Zvoni. Zvoni... Zvoni......

- Molin. - opet žena. Iza opet totalni lom i ršum.
- Dobar dan. Ja sam zvao prije pola sata, sat. Marka sam trebao.
- Lega je malo. Cili dan radi, pa popodne uvik počine malo. Ubije oko uru, dvi.
- Dobro, i kad ga je najbolje zvati?
- Pa oko sedan, osan uri kad se digne.
- Dobro, hvala, nazvat ću sutra.

Dan drugi

Oko sedam navečer. Zvoni. Zvoni... Zvoni......

- Molin. - opet žena. Lom i ršum ne prestaju.
- Dobra večer, ja sam onaj što treba Marka.
- Na balotan je.
- Molin?
- Pa obično kad se digne pođe bacit partiju, dvi balota. Triba bi doć do deset pa probajte onda.
- Aha... A ima li on mobitel?
- Ima, ali ga ne nosi na balote.
- Aha... dakle, oko deset?
- Triba bi doć do tad.
- Hvala.

Oko deset. Opet sve isto. Klinci su neumorni.

- Opet ja. Marka bi trebao.
- Evo, bija je tu do prije minut. Doša se samo prisvuć pa je opet izaša. Valjda su igrali u pečeno pa su sad išli jist.
- Aha... A mobitel?
- Mogu van ga dat, ali ga onda na posa zovite. Javlja se nanj samo dok je na poslu.
- A to je?
- Ujutro.

Dan treći

Zovem Marka na mobitel. Javio se isprve. Na poslu čovik.

- Molin. - kaže Marko, a iza se čuju auta i neki nedefinirani šum.

- Denis ovde.
- Kavu i dec đusa.
- Molim?
- Oprosti, to san konobaru reka. Šta si reka, ko je?
- Denis.
- Koji Denis?
- Od Marije?
- Koje Marije?
- Ivankine, znaš, od pradidova ti brata ćere.
- A ti si! - oduševi se lik - Pa di si rođak, otkad i tebe nisan vidija! Čujen da si u Zagrebu. Da u novine radiš.
- Je, je, nego...
- A cura? Ženiš li se brzo?
- Pa... nisan još.
- A šta čekaš, Gospe ti, znaš da ko rano večera i rano se oženi, neće se zajebat.
- Znan, nego...
- Kako ti mater?
- Dobro je, radi. Nego...
- Kaži.
- Znaš onu kuću šta san je, ka dobija.
- Znan. Šta s njon?
- Pa triba bi riješit papire pa me zanimalo je li ti možeš samo podatke o tom zemljištu iskopat dok ja dođen. Da iman odakle krenit.

Stanka.

- Pa moga bi, ali Jagoda je na godišnjemu.
- ...
- To ti je ova ženska šta radi s menon u kancelariji, ali je sad na godišnjemu.
- A ne moš ti to bez nje?
- Pa moga bi, ali ona to točno zna. Ja bi se triba zajebavat uru vrimena za to nać jer to selo nije u mojemu sektoru.
- ...
- Ali, ti mi se svakako javi kad dođeš pa ćemo večeru neku složit. Nisan te vidija od kad si ima pet godina.
- Dobro, nema frke, a ovo?

- To ćemo onda riješit. Lipo ka ljudi za večeron.
- Pa oćeš imat te podatke do te večere?
- Pa... ne znan, valjda oću.
- Dobro, fala ti puno pa se čujemo onda.
- Ajde rođak, čuvaj mi se pa se vidimo. Baš mi je drago šta smo se čuli.
- I meni.

Nakon svega ovoga, nisam zna šta da mislim. Prvi, najpišljiviji korak na putu do čistih papira za koji čak imam i vezu, trajat će dva tjedan plus večera, a ima još milijun koraka.

I ako sve bude OK, dok umrem ću te papire uspjeti riješit. Ali onda će to netko naslijedit od mene i ponovno započet priču i sređivat svoje papire dok on ne umre i tako dalje.

S druge strane, ne moramo se bojat da će nam stranci pokupovat državu. Dok je mojih rođaka u birokratskom braniku, nitko se neće usuditi ni pomisliti o tome.

Denis Lalić