Rijetko smo na ovim prostorima imali filmove koji su se direktno bavili nečim nadnaravnim. Još rijeđe smo pričali priče koje su u sebi sadržavale neki zanimljiv koncept koji bi, ispričan samo u sinopsisu, zvučao nevjerojatno uzbudljivo. Na sve ove tvrdnje dobar dio pučanstva, standardno deprimiran stanjem u domaćoj kinematografiji, dodao bi da je najveća rijetkost i gotovo mitska stvar uopće postojanje jednog kvalitetnog hrvatskog filma, ali, vjerovali ili ne, i tako nešto postoji… ili je makar postojalo.
Osobno, ne smatram da su hrvatski filmovi po defaultu loši, samo mislim da, naročito u periodu od početka neovisnosti države, kubure s problemom komunikacije sa širom publikom. Prosto rečeno - i dalje traže neki svoj specifični glas koji su bosanski i srpski susjedi odavno pronašli i njime govore i izražavaju se mnogo učinkovitije i s daleko većim odzivom i reakcijom gledateljstva nego što je to s Hrvatima slučaj.
Kada je Yu period u pitanju, hrvatski udio u zajedničkom korpusu je respektabilan, ali opet, nekako manje poznatiji i prihvaćeniji no unos na prvom mjestu dvije spomenute republike. Dobar poznavatelj srpskog ili bosanskog filma obično je mainstream lik, dok poznavatelj hrvatskog, odakle god da dolazi, mora biti dublje inicirani filmofil spreman da grebe dublje ispod površine i da kopa po prošlosti ne bi li pronašao skrivena blaga.
Jedno od takvih svakako je i film Zorana Tadića iz 1980 - Ritam zločina.
Kao što već rekosmo, radi se o dvostrukom, ili možda trostrukom kuriozitetu. Dakle, odličan hrvatski film s intrigantnom, zanimljivom pričom s fantazijskim elementima, vizualno ispričanom na najbolji mogući način. E sad, kad smo već kod vizualnosti, valja reći da je ona istodobno i najveći problem s kojim se potencijalni moderni gledatelj ima suočiti. Film je, na sreću, dostupan za besplatno gledanje na YouTubeu, međutim, kvaliteta snimka i tona je, najblaže rečeno, na užasnom nivou, kao što je to uostalom slučaj i s većinom starijih filmova koji nisu prošli restauraciju.
Ovo, naravno odmah može odbiti mnoge inicijalno zainteresirane zapletom, ali pay-off koji na kraju dobivate kada napokon naviknete na tu umrljanu musavu vizuru kroz koju pokušavate pratiti radnju, dovoljan je da opravda dodatni trud i napor. Za neke, moguće, ovo i doda na šarmu, nalik čitanju starog teksta s pergamenta, ili slušanju klasika na izlizanoj pucketavoj ploči, ali nemojmo se zavaravati - u pitanju je 1981. godina, a snimka izgleda kao da je sačinjena u vrijeme nitratnih filmova i svakako, daleko ljepše bi bilo da smo u tom smislu kulturno svjesniji i da nam je kino zaostavština adekvatno očuvana i javno dostupna.
A o čemu se tu zapravo radi? Pa, zamislite da postoji čovjek koji je vrhunski statističar. I zamislite sad da je on vremenom svoju vještinu analize podataka razvio do neslućenih razmjera. Taj čovjek, godinama opsesivno sakuplja novinske članke, čita crnu kroniku i bilježi sve zločine koji su se tijekom prethodnog dana dogodili, od najminornijih do najtežih, a onda sve to slaže u neke svoje preteče excel tablica, i razdvaja po počiniteljima, žrtvama, njihovoj dobi, spolu, klasi, imovinskom stanju, stupnju obrazovanja, dobu dana u kojima su se dogodili, klimatskih uvjeta, lokacija u gradu i drugog.
I onda sve to propušta kroz zlatnu formulu koja mu omogućava da uhvati uzorak i pronađe puls zločina jedne metropole (ako možemo Zagreb smatrati metropolom) i povrh svega, koja mu omogućava da može naredne događaje predviđati gotovo u minutu, sa svom lokacijom i vremenom odigravanja. Siže dakle od kojega bi Amerikanci napravili sezonski blokbuster poput Minority Reporta ili, još vjerojatnije, pilot za seriju nalik na Medium, koja bi se onda na ovoj premisi kotrljala nekih šest ili sedam sezona.
Svakako, Zoran Tadić nije učinio ništa slično s originalnom pričom Dobri duh Zagreba čuvenog pisca krimića Pavla Pavličića. Ritam zločina, oslanja se prije svega na svoje likove u tumačenju dva giganta - Fabijana Šovagovića, koji tumači misterioznog statističara (ime lika je isto Fabijan) koji se useljava u staru obiteljsku kuću na Trnju kod glavnog junaka i naratora - Ivice Vidovića (u filmu također, po istoj logici, istoimen).
Umjesto brzog trilerističkog zapleta kakav osnovna premisa sugerira, glavnu snagu čini upravo sudar glumačkih veličina u sporogorećoj atmosferi noćnih razgovora, tijekom kojih Fabijan, polako ali sigurno, uvlači Vidovića u svoju opsesiju i pokušava mu u nizu eksperimenata dokazati da je teorija točna i da je uspio otkriti sudbinska gibanja po kojima grad kao živi organizam pulzira. S druge strane, kao protuteža svemu tomu, nastupa Zdenka (Božidarka Frajt), Ivičina ljubav iz mladosti koja dovodi u pitanje čitavu priču i pokušava susprezati njegovu rastuću paranoju.
To naravno ne znači da film nije uzbudljiv, ali uzbuđenje ovdje prije dolazi od same ideje i njenih implikacija, a ne od nepotrebnog silovanja radnje akcijskim scenama. U kontekstu samog povijesnog trenutka kada je film nastao, lik jednog paranoičnog čovjeka, koji na osnovu praćenja vijesti može osjetiti da se nešto loše sprema i da na temelju toga u čas i dan predvidi ključne događaje, iz današnje perspektive, kada znamo kakav se val zločina u neposrednoj budućnosti približavao, itekako je višeznačan.
S druge strane dodatnu draž, naravno, predstavlja i samo predgrađe - prostor gdje je svaki grad najživlji i gdje mu se duša reflektira mnogo direktnije nego u strogom centru. Možda bi bilo previše nategnuto porediti Ritam s filmovima Johna Carpentera, ali ipak postoji neka udaljena veza, u smislu da i ovdje bitka za spas duše pojedinca i zajednice biva vođena od strane dvojice marginalaca i gubitnika negdje sa strane, u slijepom prostoru, daleko od svačijih očiju i znanja.
Spomenuti prostor je, kao što rekosmo, zagrebačko Trnje, ali, u širem smislu, on predstavlja sublimaciju svih predgrađa koja su ikada postojala, sa svim njihovim raznovrsnim, a opet sličnim osobitostima - prisna i topla atmosfera, susjedstvo na roštilju, ljudi ulaze jedni drugima u dom kroz prozore, zbijene trošne i stare kuće okružene šibljem, s tajnama mnogih generacija koje su u njima živjele i napose, nagovještena neminovnost dolazeće urbanizacije koja će zauvijek izbrisati taj mikrokozmos, mijenjajući ga hladnoćom i sterilnošću moderne arhitekture.
Kao što kaže Kevin Costner u Dances with Wolves - "oduvijek sam želio vidjeti Granicu… prije nego što nestane". Ta granica izgubljenog svijeta živućeg moguće jedino u sjećanjima starijih ljudi, na grad kojega više nema, sačuvana je posebno jako u ovom filmu. Uz ogradu i svijest da od puke nostalgije nema puno koristi, možda je posebna vrijednost Ritma zločina u podsjećanju na organsku vezu grada i čovjeka, gdje su prostori koji nas okružuju neminovna materijalizacija stanja našeg kolektivnog duha, te se po njima, ali i po stanju u kojem nam se nalazi kulturna zaostavština, itekako možemo sagledati i mjeriti.
Na kraju, kao poseban, i pomalo ironičan kuriozitet, možemo izdvojiti i činjenicu da je ovaj film uvršten u izbor Jugoslavenske Kinoteke iz Beograda kao 100 srpskih filmova koji su kao kulturno dobro određeni da budu prioritet za restauraciju. Logika po kojoj je ovo planirano počiva na činjenici da je Centar film iz Beograda pomogao njegovo financiranje, pa, iako u njemu, osim novca nema ničega srpskog, vrlo je vjerojatno da ćemo ga, kada akcija bude sprovedena u djelo, napokon moći vidjeti u nekom boljem izdanju dostojnom kvalitete koju posjeduje.