Napokon, kakvog smisla ima utrošiti puno vremena učeći svirati na muzičkom instrumentu, kada se svojih 15 minuta globalne slave možeš domoći i tako da gol uroniš u septičku jamu, i to pred kamerama, upozorava Kent.
Rock glazba, nekada ključni oblik izražavanja mladenačkog nezadovoljstva, danas odražava misaone procese i umiruće ambicije sredovječnih ljudi.
"Jedini je pozitivni aspekt svega toga", kazao je David Bowie jednom francuskom novinaru prošloga ljeta, "što je iznenada ono drevno pitanje - kako osoba u vašim godina još uvijek može raditi rock glazbu - postalo posve zastarjelo. I to zato što se današnji sukob generacija više ne izražava kroz glazbu, već kroz druga područja - npr. skateboarding", dodao je kroz smijeh.
"Paul McCartney nikada nije zvučao bolje uživo nego kada sam ga gledao prošle godine. Ista je stvar i s Lou Reedom, Neilom Youngom i Bruceom Springsteenom. Među nama rečeno, ne vidim nikoga iz nove generacije tko bi bio sposoban održati koncert tako visoke kvalitete", smatra Bowie.
Kent drži kako je ocjena da "starci" bolje sviraju rock dramatično potvrđena prošloga ljeta na Coachella festivalu održanom nedaleko Los Angelesa, kada su reformirani Stoogesi preuzeli svu pažnju i posve zasjenili nastupe mlađih zvijezda, poput White Stripesa, Strokesa ili Hivesa. Riječ je o popriličnom pothvatu uzme li se u obzir da su tri Stoogesa u srednjim 50-tim godinama te da je njihov pjevač, Iggy Pop, tijekom nastupa prilično šepao.
"I lani je izdano nekoliko vrijednih uradaka novih umjetnika. Want More Rufusa Wainwrighta još je jednom dokazao da se radi o najvećem talentu njegove generacije. Tu je i skandinavski dečko imenom Teitur, koji je izdao fascinantni debi album. Blur i Radiohead su stvorili okrijepljujuće novu glazbu. Lucinda Williams izvela je na albumu World Without Tears neke izuzetne pjesme, no, zaboga, njoj je 50 godina", piše Kent.
Možda tim novacima nedostaje vrhunske razmetljivosti jer glazbena industrija u kojoj rade tone u živo blato. Klubovi se zatvaraju, a pubovi i barovi sve se više okreću organiziranju karaoke zabava. A najgore od svega je što su glavne diskografske kuće ušle u proces spajanja, otpuštajući osoblje zaduženo za nove talente i prepuštajući posao računovođama, koji pokušavaju proizvode zadržati što jeftinijima i veselijima.
Ipak, ono što Kenta najviše smeta jest nedostatak bilo kakve koherentne underground glazbene scene, koja bi se rodila pod represivnim krhotinama suvremene umjetnosti.
"Ne govorim o šačici grupa koje laganim techno ritmovima izražavaju svoje neslaganje i ironiziraju Busha i Blaira. Samo se osvrćem oko sebe pitajući se kada će i od kuda će naići novi val buntovnih, no istodobno kreativnih i ambicioznih mladih ljudi, koji će stvoriti istinski alternativnu novu glazbu. Možda kada se izmisli neka nova droga - do sada je to funkcioniralo."
Postoji defetistička teorija da je najbolja glazba stvorena u 1960. i 1970. godinama - to je bila najveća glazbena gozba, a danas se samo nagrizaju mrvice s tadašnjeg banketa. No, možda je taj banket bio samo predjelo za buduću renesansu u popularnoj glazbi.
U pogledu umjetnosti uvijek trebate biti optimistični. Novi glazbeni Mesija negdje sigurno čeka na nas. Ako se prije sam ne ubije, spuštajući se skateboardom s krova roditeljske kuće posve gol tijekom snježne oluje, zvršava Kent svoju pesimističnu analizu stanja u rock glazbi.
Nick Kent pripada među najpoznatije i najutjecajnije rock novinare, a karijeru je počeo 1972. surađujući s britanskim glazbenim magazinom New Musical Express (NME) za koji je napisao svoje najznačajnije tekstove. Autor je ključnih intervjua i članaka o izvođačima kao što su Syd Barrett, Lou Reed, Roky Erickson, New York Dolls, Brian Wilson, Elvis Costello, Rolling Stones i Sex Pistols.
U 80-ima i 90-ima Kent je pisao za časopise poput "The Face", "Spin" i "Details", a i danas surađuje s brojnim magazinima i dnevnim novinama.