TRENUTAK u kojem je Hrvatska izletjela sa SP-a zbog birokratske procedure tijekom koje je odluka doslovno ovisila o vlasi kose, Hrvate (ali i mnoge druge diljem svijeta) otjerala je u apsolutni očaj jer, iako smo se svi pomirili s činjenicom da je to neizbježno u digitalnom svijetu, čak je i najvećim optimistima postalo jasno da je ovo samo nezaustavljivi proces "enshitifikacije" naših života na apsolutno svakoj razini.
Doduše, FIFA je odavno na udaru zbog komercijalizacije i sustavnog uništenja duše sporta na bezbroj daleko gorih načina pa ovo i ne bi trebalo biti preveliko iznenađenje niti šok jer kada se netko "proslavi" analnim sodomiziranjem, vjerojatno ni ne primjećujete puse u čelo.
No, čak i ako vam je jasan korijenski smisao video asistencije, ovakve situacije natjeraju čovjeka da pusti suzu za vremenima kada je Maradona zabijao golove rukom. Ideja "čipa u lopti" jednostavno je previše za normalnog čovjeka.
Da, prihvatili smo orvelovski nadzor, digitalne check-inove, svojevoljno i cjelodnevno izvještavanje iz vlastitih domova, ali ako smo prihvatili čipiranje stvari kako bismo ih lakše pronašli, čipiranje nas samih pametnim telefonima i čipiranje vlastite djece radi sigurnosti, to ne znači da moramo prihvatiti i čipiranje onoga do čega nam je najviše stalo - nogometne lopte.
Nećeš, SkyNete, razbojniče
I da, možete reći da je ovo djelomično unaprjeđenje onoga što se ionako već događa jer bez obzira na tobožnji napredak i element nepogrešivosti koji nam je tehnologija omogućila, opet se natežemo oko sudačke odluke kao što smo to oduvijek radili, ali sada tehnički možemo psovati mamu i sucu i VAR-u pa ste, ako ništa drugo, dobili još jednu mamu u priči. Onu digitalnu.
Međutim, dio vas (vjerojatno onaj koji je odrastao na Terminatoru), trlja vas na najgori mogući način jer emocija je ponovno "na čekanju" dok robot ne potvrdi realnost. Ovo brojanje piksela i milisekundi ubija ljudskost čak i ako vam je stalo do pravednosti jer baš kao što je cjenkanje iritantna praksa koja je potpuno besmislena, ponekad je dio kulture i šarma zemlje. Ovo birokratsko drkanje je možda u konačnici bolje (točnije, bilo bi da je osiguralo pobjedu Hrvatskoj, a ne Portugalu), ali ono tradicionalno natezanje sa sucem ima svoju čar.
No, sve ovo je preslika onoga što se u posljednjih 15 godina događa u industriji zabave i u našim životima.
Sve je fejk...
I dok je nogomet ljudima bitan, glazba je nešto čije smo tehnološko uništenje dopustili prije nego smo uopće počeli naricati nad umjetnom inteligencijom kao "užasom svih užasa". Ne brinite, AI još uvijek ne može samostalno (bez krađe) napisati pjesmu koju STVARNO želite čuti baš kao što ne može ni obezvrijediti glazbu onako kako to čovjek može.
I možemo naricati nad algoritmima koji diktiraju strukturu pjesama ili nedostatak pažnje, ali toliko je toga što autora u nastanku natjera da svoj fokus prebaci na bilo što drugo osim glazbe.
James Blake nedavno je savršeno sažeo trenutačno stanje, napisavši: "Ne može vjerovati recenzijama jer su blogovi i časopisi prestali zarađivati pa novinare plaćaju izdavači. Ne možeš vjerovati komentarima jer su prepuni lažnih fanovskih računa s kojih pišu "OMG taj glas" kako bi pokušali započeti raspravu. Ne možeš vjerovati brojkama s YouTubea jer ih izdavači kupuju. Ne možeš vjerovati streaming brojkama jer izdavači plaćaju bot farme da potaknu otkrivanje izvođača. Ne možeš čak vjerovati ni da je pjesmu napravilo ljudsko biće. Ako si izvođač, zapamti da u 2026. ne postoji ni jedan dio ovog sustava koji nije lažiran. Vjerojatno ti ide bolje nego što misliš".
...ili barem djeluje kao da jest
Što se filmova tiče, milijarde dolara još uvijek zarađuju filmovi koje je vrlo jednostavno mogao kreirati i AI jer većina tih efekata već ionako tako izgleda. Osim toga, ljudski element se aktivno ubija ne samo u kinima već i na streaming servisima gdje se preselio ogroman dio filmova pa sad, ili slušamo likove koji pričaju kao roboti jer ih je napisala kombinacija algoritma, umjetne inteligencije i korporativne netalentiranosti, ili pričaju neprirodno jer gledatelji "dumskrolaju" dok "gledaju" film pa je potrebno barem 10 puta ponoviti o čemu se zapravo radi. Jodie Foster je nedavno izjavila da čak i veliki hit F1, s Bradom Pittom, djeluje kao da ga je napisala umjetna inteligencija jer savršeno gađa sva opća mjesta.
I nije bila kritična već jednostavno realna jer to je ono što filmska industrija oduvijek želi, stvoriti projekte koji zarađuju, a ne djeluju kao da im je to jedina misija.
Iako jest.
Sada imaju tehnologiju koja na "savršenim" primjerima ući i u budućnosti im u tome može pomoći.
Stari glumci glume mlađe verzije sebe, mogu čak i prodati svoju facu pa glume čak i kad ne glume, a ako zagusti, njihova obitelj može uzeti tu slatku paricu pa ih ožive jednom kad umru i strpaju njihove likove u novooživljenu franšizu.
I dok glumci bore za pravo na svoje face, mi sve manje zadržavamo ono što kupujemo pa tako se ovih dana piše o odlasku fizičkog medija u svijetu video igara što ponekad znači da igra koju kupite danas za desetak godina može jednostavno nestati, jednom kad proizvođač tako odluči ili nastane neka nedoumica oko licence. I to u prijevodu znači da nemate ono što ste kupili. I da, i prije vam se nakon10 godina znao izgrebati CD ili DVD i postati neupotrebljiv ili nekompatibilan s novim sustavom, ali ovo tjera mnoge da se zapitaju jedno vrlo jednostavno pitanje. Ako kupovina nije vlasništvo, znači li to da ni piratstvo nije krađa?
Na kraju krajeva, i naš ljubavni život je jedna velika video igra u kojoj aplikacijom i uz pomoć algoritama biramo partnere pa sve djeluje kao zamorna epizoda Black Mirrora nakon koje čak 61 % pripadnika Generacije Z prijavljuje kronični umor aplikacijama unutar prva tri mjeseca korištenja, dok preko 53 % samaca aktivno odustaje od digitalnog traženja partnera, preferirajući samoću i mir. Zapravo, tko zna otkad je ova statistika jer smo se svi s ovim pomirili kao nečim uobičajenim.
Katalozi zabave koje plaćamo (bila to glazba, film ili igre) svode se na to da većinski plaćamo listanje da bi poslušali/pogledali/odigrali ono što već znamo, a ako ne listaš tamo, listaš kroz potencijalne partnere ili brain rot.
Šok i nevjer.... U, novi šok!
Objektivno, imamo pristup tolikoj količini glazbe, filmova i igara da nema paralelne stvarnosti u kojoj bi postojalo dovoljno vremena da čak i 0,1 posto toga uspijemo konzumirati. Algoritmi su tu da nam pomognu, ali na kraju samo iz svega iscijede užitak. Sve je tehnički savršeno, ali ni u čemu stvarno ne uživamo ili u najboljem slučaju, ne uživamo dovoljno dugo.
Unatoč svim nedostacima, nogomet zaista djeluje kao jedan od posljednjih bastiona old skul "contenta" koji masovno uspijeva zadržati našu pažnju čak i nakon 90 minuta. I možda ljudi to ni ne percipiraju, ali razumljivo je zašto su toliko osjetljivi kada osjete da bi to mogli izgubiti i zašto će biti zabavno ako se oko ovoga digne prašina kao što neki najavljuju.
I bit će super ako se ovo pretvori u bojište na kojem će se netko pokušati izboriti za te mrvice ljudskosti koje još uvijek postoje i rat koji ćemo pažljivo pratiti... onoliko dugo koliko nam algoritmi dopuste prije nego se prebacimo na nešto novo i još skandaloznije.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala