Olimpijske igre danas izgledaju posve drukčije nego prije 130 godina. Na prvim modernim Igrama, održanima 1896. u Ateni, natjecao se 241 sportaš iz 14 zemalja. Za usporedbu, na Zimskim olimpijskim igrama u Milanu i Cortini 2026. okupilo se gotovo 3000 natjecatelja iz više od 90 država.
No, nije se mijenjao samo broj sudionika, nego i popis sportova. Sedam godina prije svakih Igara Međunarodni olimpijski odbor odlučuje koje će discipline ući u program, a koje će iz njega ispasti. Tijekom povijesti s olimpijskog su rasporeda nestajali i vrlo popularni sportovi poput američkog nogometa, karatea, softbola i bejzbola. Ipak, neki bivši olimpijski događaji bili su toliko neobični da su ozbiljno dovodili u pitanje samu definiciju sporta.
Na Olimpijskim igrama u Parizu 1900., prvima održanima u "gradu svjetlosti", kao natjecateljska disciplina predstavljen je let balonom na vrući zrak. Iako je u Francuskoj tada bio vrlo popularan, na olimpijskom se programu zadržao samo taj put.
Iste su godine olimpijci odmjeravali preciznost u gađanju - živih golubova. Pušteno je oko 300 ptica, a pobjeđivao je onaj tko ih pogodi najviše. Belgijanac Leon de Lunden slavio je s 21 pogotkom. Zbog, najblaže rečeno, krajnje neugodnog karaktera natjecanja, disciplina se više nikada nije vratila. Gađanje glinenih golubova, s neživim metama, ostalo je, međutim, gotovo stalni dio Igara još od 1896.
Na Igrama 1900. priliku za nastup dobili su i konji. U sklopu konjičkih natjecanja održan je i skok u dalj, u kojem su konji preskakali prepreke. Rezultati, međutim, nisu bili dovoljno impresivni da bi se disciplina zadržala. Pobjednik, Belgijanac Constant van Langendonck na konju Extra Dry, preskočio je 6,10 metara, dok svjetski rekord u skoku u dalj za muškarce iznosi 8,95 metara.
Kao svojevrsni hommage antičkim olimpijcima, na pariškim Igrama 1900. u program je uvršteno i potezanje konopa. Dvije ekipe od po osam muškaraca natjecale su se koja će protivničku momčad povući za oko 1,8 metara u roku od pet minuta. Ova je disciplina ostala na Olimpijskim igrama sve do 1920.
Pariz 1900. donio je i povijesnu novost - ženama je prvi put dopušteno sudjelovanje, doduše u ograničenom broju sportova, među kojima je bio i kroket. No natjecanje je prošlo gotovo nezapaženo - prodana je samo jedna ulaznica. Kroket se više nikada nije vratio na olimpijski program, a u službenom izvještaju s Igara opisan je kao sport koji se "teško može smatrati atletskim".
Iako su Olimpijske igre ponajprije proslava sporta, nekoć su obuhvaćale i umjetničke discipline. Od Stockholma 1912. dodjeljivale su se medalje za arhitekturu, književnost, glazbu, kiparstvo i slikarstvo, a jedno su se vrijeme natjecali i urbanisti te zborovi. Pravila su bila jasna: radovi nisu smjeli biti prethodno izlagani i morali su biti nadahnuti sportom. Umjetnost je ostala dijelom olimpijskog programa do 1948., kada je ukinuta zbog subjektivnosti i složenosti ocjenjivanja.
Na Zimskim olimpijskim igrama 1988. i 1992. kao demonstracijski sport predstavljen je skijaški balet - osebujna inačica slobodnog skijanja. Sportaši su izvodili 90-sekundne točke uz glazbu, a suci su ocjenjivali tehničku zahtjevnost, izvedbu i kreativnost trikova, okreta i akrobacija. Unatoč atraktivnosti - i prepoznatljivoj estetici 80-ih - sport nije privukao dovoljno interesa da bi postao stalni dio programa.
Umjetničko plivanje, nekada sinkronizirano plivanje, standardni je olimpijski sport, a kao demonstracijski je uveden još 1952. Na Igrama u Los Angelesu 1984. veliku je pozornost izazvala solo inačica, u kojoj su se natjecatelji morali uskladiti s glazbom, a ne s partnerom. Održala se još na dvjema Igrama, a nakon 1992. povučena je iz programa.
Na prvim modernim Igrama 1896. natjecalo se i u penjanju po užetu, pri čemu su se ocjenjivali i brzina i stil. Početkom 20. stoljeća vrednovala se isključivo brzina. Američki gimnastičar George Eyser izazvao je divljenje 1904. osvojivši zlato unatoč drvenoj nozi. Ipak, nakon Igara u Los Angelesu 1932., ova je disciplina trajno izbačena.
Neslužbene Međuigre 1906. u Ateni započele su doslovno - pucnjem. Unatoč nazivu, dvoboj pištoljima tada nije podrazumijevao obračun natjecatelja, nego gađanje gipsanih lutaka s udaljenosti od 20 ili 30 metara. Na Igrama u Londonu 1908. disciplina je dobila dramatičniji oblik: natjecatelji su pucali jedni na druge, ali uz zaštitnu opremu i s bezopasnim voštanim mecima.
Neobične vodene discipline također su imale svoje mjesto. U Parizu 1900. održano je plivanje na 200 metara s preprekama u rijeci Seini. Natjecatelji su morali plivati ispod i preko raznih zapreka, uključujući i čamce, što je ovu utrku učinilo jednom od najneobičnijih u povijesti Igara.