PORUKA filma mnogima od nas često promakne jer možda nikada nismo razvili mehanizme potrebne kako bismo analizirali i izvukli zaključke iz viđenog, možda zato što smo zbog životnih iskustava drukčije doživjeli radnju, a možda smo samo plitki i nesposobni shvatiti one suptilnije poruke nekog umjetničkog djela.
Bilo kako bilo, pronašli smo nekoliko filmova koje ljudi najčešće pogrešno shvate i odlučili vam pomoći da ne lutate u neznanju.
Američki psiho (2000)
Prvi film na listi nije nužno neshvaćen, nego više spada u sferu filmova čiji je kraj tobože nejasan iako u stvarnosti oko toga nema apsolutno nikakve sumnje.
Naime, priča o Patricku Batemanu završava pitanjem jesu li se ubojstva doista dogodila ili je sve bilo plod njegove bolesne mašte. Mnogi su u to vrijeme, a to rade danas, lomili koplja oko ovog pitanja, ali nedoumica ne postoji.
Redateljica Mary Harron više je puta istaknula da njezina namjera nikada nije bila dovoditi u pitanje jesu li ubojstva stvarna ili ne. Razlog zašto neki ljudi misle da su njegove žrtve žive je taj da svi u tom svijetu izgledaju, ponašaju se i pričaju na isti način. Jednostavno su vidjeli nekog drugog i mislili da je žrtva. A što se tiče bankomata koji od Batemana traži da ga nahrani mačkom, ne smijemo zaboraviti jednu bitnu stvar - Bateman je luđak.
Posljednji samuraj (2003)
Film Edwarda Zwicka podijelio je kritiku na one koji smatraju kako je riječ o odličnom filmu i one koji u ovome vide još jedan primjer zapadnjačkog lupetanja o "bijelom spasitelju" koji dolazi pomoći samurajima u posljednjim danima postojanja. Naravno, ideja o Nathanu Algrenu (Cruise) kao posljednjem samuraju dolazi iz samog naziva filma, ali i posljednje scene.
Na samom kraju filma Algren se pojavljuje pred carem u odori samuraja nakon smrti svih ostalih i mnogi bi iz toga mogli izvući poruku da je on posljednji samuraj. No to ne može biti poruka jer on nikada nije postao samuraj, a naziv filma odnosi se na skupinu ratnika koji spašavaju Algrena i pomažu mu da pronađe svoju svrhu. Njegova odora samo je posveta njihovom učenju.
Nemilosrdni gadovi (2009)
Quentin Tarantino od samog je početka karijere bio na udaru kao promicatelj nasilja u filmovima. Štoviše, optuživali su ga da ekstremno nasilje koristi kao trik kako bi privukao pažnju preko kritičara koji ga prozivaju.
Ni u slučaju ovog filma nije bilo drukčije iako su mnogi već na samom početku istaknuli da se radi o njegovom najambicioznijem projektu.
No ovdje su kritike za prekomjerno nasilje potpuno promašene jer upravo je ovdje Tarantino poentirao da je senzacionalizacija nasilja s ciljem promicanja određenog cilja loša stvar. Ova je poruka najjasnija tijekom završne scene u kinu, kada nacistički vojnici ovacijama pozdravljaju ubojstvo američkih vojnika u filmu prije nego što publika Tarantinovog filma ovacijama pozdravi brutalno ubojstvo njemačkih vojnika u završnoj sceni.
Lolita (1962)
Ovo je neobičan film u Kubrickovu opusu jer ga ne smatraju klasikom kao 2001: Odiseju u svemiru ili Paklenom narančom niti zanemarenim draguljem kao u slučaju Barryja Lyndona. Dio problema je u tome da mnogi misle kako je Kubrick seksualizirao djevojčice i glorificirao veze s njima. Naravno, to je potpuno suprotno od namjere redatelja.
Vladimir Nabokov savršeno je osmislio lik profesora Humbera Huberta kojeg seksualno privlače maloljetnice. Mnogi su kritičari nakon izlaska knjige pisali osvrte u kojima opravdavaju postupke glavnog lika. U istoj se situaciji našao i Kubrick jer radnja je ispričana iz perspektive Humberta, zbog čega su neki u tome prepoznali da redatelj opravdava njegove postupke. No priča je u prvom redu precizan prikaz ružnog događaja.
U divljini (2007)
Film Seana Penna imao je isti problem kao i istoimena knjiga Jona Krakauera o životu mladog Christophera McCandlessa koji odlučuje napustiti civilizaciju kako bi živio jednostavniji život u divljini. Očekivano, mladi su u tome prepoznali tek priču o nemilosrdnom modernom životu koji pod svaku cijenu treba napustiti.
Ironično je to da ih McCandless ne bi podržao da je živ. Mnogim je čitateljima i gledateljima promakao dio u kojem glavni lik požali zbog svojih drastičnih postupaka i istraje samo zbog straha od povratka u svoj svijet. Shvaća da je prosvjećenje koje je tražio upravo to da je život bolji kada ga dijelite s drugima.
Sucker Punch - Babydoll uzvraća udarac (2011)
Kada je izašao, mnogi su film ili popljuvali ili ignorirali, a dio kritičara pohvalio je vizualni identitet filma. Svi ostali su ga pokopali kao loš film prepun specijalnih efekata namijenjen mladim mužjacima.
No, ovo nije film za mlade muškarce, nego bajka o ženskoj moći. Većina toga događa se u umu Sweet Pea. Isforsirano spektakularni događaji su rezultat jake želje da se junakinja što više udalji od tmurne stvarnosti umobolnice. Što se ekstremne seksualizacije tiče, to je komentar publike koja od heroina traži provokativni imidž. Neki čak tvrde da je sve posljedica lobotomije kojoj je Sweet Pea podvrgnuta. U svakom slučaju, film je puno više od toga što mu se pripisuje.
Rambo (1982)
Prvom dijelu Ramba zapravo su najviše naštetili nastavci koji idu kontra poruke prvog dijela. Prije nego što se pretvorio u akcijsku franšizu Reaganove ere, Rambo je u prvom redu bio komentar posljedica Vijetnamskog rata i toga koliko je veteranima težak povratak u "normalno" društvo.
John Rambo nije akcijski junak, nego psihički slomljen čovjek čija nemogućnost da se suoči s emocionalnim i psihološkim problemima i dovodi do toga da se nađe u nasilnoj situaciji.
Drugi, daleko veći problem je to da se film nije držao završetka iz knjige prema kojoj je snimljen. Naime, Rambo u knjizi pogiba dok u filmu ostaje živ pa mnogi iz svega izvlače potpuno drugu pouku jer sve djeluje kao glorifikacija ili barem opravdanje njegovih postupaka.
Casablanca (1942)
Jedan od najpoznatijih filmova svih vremena ujedno je i jedan od filmova čiji žanr mnogima promiče. Naime, ovo nije "jedna od najljepših ljubavnih priča ikada ispričanih", nego ratni film.
Ljubavna priča je nuspojava pravih namjera autora. Film je izašao nedugo nakon ulaska SAD-a u Drugi svjetskih rat, a Casablanca je osmišljena da pokaže plemenitost služenja domovini i požrtvovnosti. Čak je i ljubavna priča podređena ratu, a to je najočitije u trenutku kada Rick prepozna da će njihova ljubavna priča trajati kratko pa izgovori nezaboravnu rečenicu: "Ako taj avion uzleti, a ti nisi s njim, požalit ćeš. Možda ne danas. Možda ne sutra, ali uskoro i do kraja svog života."
Koliba u šumi (2011)
Za mnoge je ovo bio samo odličan horor s nevjerojatnim obratima koji unatoč svemu spadaju u kategoriju svih horor klišeja, ali imaju ono nešto što film izdvaja u moru sličnih.
Ono što je mnogima promaklo je pravo značenje filma. Naime, ovo je zajebancija na račun fanova horora. Glavni negativci filma (Drevni) su rasa koja traži prinošenje žrtve u stilu horor filmova, ali radi se o publici. Goddard i Whedon željeli su reći da koliko god se fanovi horora žalili na jedne te iste klišeje, u kina se svake godine vraćaju kako bi nagradili horore koji imaju najviše tih klišeja koje tobože mrze. Upravo su zato pretrpali film takvim scenama i oko toga stvorili priču.
Idioti iz budućnosti (2006)
Idiocracy je jedan od onih filmova koji su s vremenom postali bitniji nego što su bili u vrijeme izlaska. Svaki puta kada se u društvu dogodi nešto iz čega biste mogli iščitati da glupi ljudi preuzimaju kontrolu nad svijetom, budite sigurni da će barem jedan od vaših prijatelja objaviti referencu na film Mikea Judgea.
I to je glavna poruka koju svi shvaćaju. Ono što nekima promiče su nijanse. Idiocracy je više film o indiferentnosti običnog čovjeka nego postupcima izuzetno glupih. Glavni lik Joe Bauers u jednom trenutku tvrdi da je svijet postao takav zbog ljudi poput njega. Joe nije ni posebno glup ni posebno pametan. On je običan čovjek na kojeg je odjednom pao teret suočavanja sa situacijom, a ne bježanja od odgovornosti, što je oduvijek činio. Da je više ljudi reagiralo kada je trebalo, možda svijet ne bi bio prepun apsolutnih idiota.