HRVATSKA viteška igra koja se svake godine održava u prvoj trećini kolovoza u Sinju veselila je i Tita. U suradnji s Yugopapirom donosimo tekst iz 1981. o najzanimljivijim susretima Tita i alkara.
Svibanj 1981.: Predsjednik Tito bio je jedini počasni vojvoda Sinjske alke u gotovo tristogodišnjoj povijesti te naše iznimno vrijedne kulturne baštine. Alkarski vojvoda, general-pukovnik Bruno Vuletić, prisjeća se nekih najzanimljivijih susreta Tita i alkara i odlučne predsjednikove podrške da se nastavi alkarska tradicija, kao simbol slavne prošlosti i zavjet budućnosti...
U gotovo tristogodišnjoj povijesti Sinjske alke, viteškog natjecanja kojim narod Cetinske krajine svake godine obilježava pobjedu nad turskim zavojevačima izvojevanu 1715 godina, 1946. jedna je od najznačajnijih. Te je godine Alka održana, iznimno, dva puta. Osim u Sinju, alkari su se natjecali i u Zagrebu, u čast predsjednika Tita, koji je tada prvi put gledao tu vitešku igru.
Današnjem alkarskom vojvodi, general-pukovniku Bruni Vuletiću, ta je Alka bila istodobno i najteža i najdraža. Natjecao se posve nepripremljen, konja je izabrao u posljednji trenutak, ali je ipak pobijedio. Sad već prekaljeni alkarski veteran, a tada samo mladi alkar, presretan zbog pobjede u pravom trenutku, zacijelo nije ni slutio da će, mnogo godina poslije, u studenome 1979., upravo on, kao alkarski vojvoda, predavati svečanu alkarsku odoru jedinom počasnom alkarskom vojvodi - predsjedniku Titu.
Bilo je to u Bugojnu, kad je Tito primio alkare i delegaciju Cetinske krajine, koji su mu tom prilikom poklonili alkarsku odjeću i opremu.
Predsjednika je osobito razveselila originalna stara sablja, najdragocjeniji komad oružja iz bogate alkarske baštine, na čijem je sječivu bila upisana posveta alkara svom prvom počasnom vojvodi.
Već od prvog susreta s alkarima Tito je podržao Alku kao izraz slobodarskih tradicija, rodoljublja, junaštva i borbe naroda Cetinske krajine protiv svih vrsta zavojevača. Želio je da se ta kulturno-povijesna tradicija očuva i nastavi, da i dalje simbolizira čestitost i dostojanstvo u borbi za sretniju budućnost.
Godine 1961. Tito je prihvatio pokroviteljstvo nad Alkom i od tada se starinski prijelazni štit, njegov dar alkarima, simbolički uručuje pobjedniku, čije se ime ugravira na poleđinu štita.
Predsjednikova privrženost Alki potvrdila se i 1965., kad je prisustvovao proslavi dvjesta pedesete obljetnice tog viteškog natjecanja i pobjedniku uručio prijelazni štit. Prisjećajući se toga dana, Bruno Vuletić kaže:
"Isprva, za službenog dočeka i protokolarno-ceremonijalnog dijela svečanosti, Tito se doimao prilično suzdržanim. Djelovao je nekako zabrinuto, a tek smo poslije shvatili da je predsjednik tada rješavao složenu unutrašnju situaciju neposredno uoči Brionskog plenuma. No, čim je počelo natjecanje, predsjednik se oraspoložio i pažljivo pratio alkarska nadmetanja.Osobito ga je razveselio starac zvan Pavao Dunda, koji je alku ponovo postavljao na mjesto nakon što bi je alkari u toku natjecanja skinuli. Pritom bi Pavao Dunda jednoličnim glasom i na osebujnoj ikavštini toga kraja objavljivao rezultate, što je cijeloj atmosferi davalo poseban ton. Uvečer smo se svi zajedno - Tito, članovi njegove pratnje i mi domaćini - okupili u Domu JNA i ostali mnogo duže nego što je to programom bilo predviđeno".
Uz svesrdnu Titovu pomoć Viteško alkarsko društvo odlučnije se prihvatilo zaštite i obnove prilično dotrajale i oštećene alkarske opreme i odjeće. Proteklih nekoliko godina, otkad su oprema i odjeća službeno registrirane kao spomenik kulture SR Hrvatske, uložen je znatan trud u prikupljanje sredstava i angažiranje stručnjaka koji će pomoći da se dotrajala odjeća i oprema nadomjesti novom, izrađenom po striktnom uzoru na staru.
Posrijedi je vrlo složen posao.
Primjerice: tkanina od koje su izrađene stare odore danas se više ne proizvodi, pa su radnici varaždinskog Varteksa i VIS-a posebnim proizvodnim procesom uspjeli izraditi odgovarajuću tkaninu. Tome su prethodile stručne analize strukture starinske čoje, i naposljetku je dobivena ista kvaliteta tkanine. U tom razgranatom poslu striktno se poštuju upute profesorice Mire Kovačević-Ovčačik.
U beogradskoj kovnici novca obavljen je veći dio pozlaćivanja raznih ukrasnih detalja alkarske odjeće. U kovnici su alkarima naplatili samo zlato, a cijeli posao obavili su besplatno, u znak poštovanja Alke i njezinih kulturno-povijesnih vrijednosti.
Za dijelove oružja potrebna je slonova kost, koja se ne može kupiti na našem tržištu. U pomoć su priskočili Sinjani koji rade u Tanzaniji i uskoro će stići pošiljka od 30 kilograma slonovače. Za restauriranje istrošenih srebrnih ukrasa nabavljeno je oko 40 kilograma srebra, ali to još nije dovoljno. Jedan od najangažiranijih članova Savjeta za zaštitu i obnovu alkarske odjeće, opreme i oružja njegov je predsjednik Uroš Dalbello, član Časnog alkarskog suda.
"Jedan od problema obnove alkarskih odora bili su i vrlo komplicirani vezovi, jer u Cetinskoj krajini nema više vezilja koje bi bile kadre izraditi nove, vjerne originalima. Uputili su nas opaticama iz Uršulinskog samostana u Varaždinu, i one su vrlo uspješno izradile vezove na tri odore koje su dosad restaurirane. Posrijedi je vrlo mukotrpan posao, koji će potrajati prilično dugo", kaže Uroš Dalbello. Ako se uzme u obzir gotovo tristogodišnja tradicija Alke i njezina neprocjenjiva kulturno-umjetnička vrijednost, koja se želi sačuvati i time što se odjeća, oprema i oružje restauriraju tako precizno i stručno, da budu posve vjerni originalu, onda je posve razumljivo da taj pothvat zahtijeva i mnogo sredstava.
Zasad napori Viteškog alkarskog društva nailaze na potpuno razumijevanje republičkih društveno-političkih organizacija.
Kao što je i Tito mnogo puta rekao, alkarska tradicija toliko je svijetla da bi bilo nedopustivo da je išta potamni.
Napisala: Ingrid Badurina (Start, 1981.)