U narednom periodu donosit ćemo vam priče ljudi koji se bave starim, zaboravljenim zanatima.
Zagrebačka staklopuhačica Martina Šimunković ove će godine proslaviti 60 godina obiteljskog obrta. Martina je treća generacija staklopuhača, a obrt je pokrenuo njezin djed nakon Drugog svjetskog rata. No, usprkos dugoj tradiciji, Martina smatra da staklopuhači u Hrvatskoj nemaju budućnost.
"Staklo je jedan fantastičan materijal, fantastična sirovina, koji daje beskonačno sreće kada se nauči s njime baratati", kazala je Martina i dodala da je taj posao dio njezinog osobnog i obiteljskog identiteta. Staklopuhanjem su se bavili i njezin otac i njezin djed, koji je prije 60 godina osnovao obiteljsku staklopuhačku radionicu, a ona je prije osam godina napustila svoj posao i počela se baviti puhanjem stakla.
"Sirovina od koje proizvodim staklene predmete je šuplja staklena cijev. Ono što je potrebno je ravnomjerno rotirati staklo da se ravnomjerno zagrije, jer inače ako se previše zagrije na jednoj strani, a druga strana ostane hladnija, onda se neće dobiti željeni proizvod", opisuje Martina proces puhanja stakla.
"Država ne prepoznaje naše potrebe"
Kod ovog posla najviše joj se sviđa mir i mogućnost da osmisli svoj radni prostor i radno vrijeme kako želi. Kazala je da joj je na starom poslu najviše nedostajala mogućnost kreativnog izražavanja. Dodala je da je jedna od samo troje obrtnika u Zagrebu koji se bave ovim poslom.
"U Gornjem Stenjevcu, prema pričanju moje bake, nekakvih 50-ih godina, bilo je 200 obitelji koje su puhale staklo", rekla je Marina koja ne vidi svijetlu budućnost ovog zanata.
"Za nastavak ne vidim nekakvu veliku šansu s obzirom da ne postoji formalno obrazovanje za staklopuhača u Hrvatskoj. Tu ima velikih nedostataka, a to je prvo neprepoznavanje osnovnih potreba za tradicijske obrte od strane države. Administracija nam zadaje nekakve okvire za koje oni misle da su nam potrebni za obavljanje posla, a to nije tako", pojašnjava.
Smatra da je potreban veći upliv mladih
Smatra kako je problem i to što su staklopuhački obrti uglavnom obiteljski, a oni koji znaju tajne zanata su uglavnom stariji ljudi. Dodaje kako administracija ne razumije prave potrebe obrtnika te je to veliki problem za one koji se bave poslovima poput njezinog.
"Ono što ja vidim kao neko podizanje svijesti o vrijednosti i važnosti tradicijskih obrta i o njihovom očuvanju jesu radionice s djecom. Jedino u tome da se to što više prezentira djeci i mladima i da im se prezentira važnost tradicijskih obrta vidim neku nadu. Bez većeg upliva mlađih neće biti ničega. Ja ću se angažirati koliko mogu, a sad vidjet ću kakav će biti odaziv", poručila je Martina.
Reportažu radile: Mia Brdarić i Nika Sukser