Jo Nesbø: Čarobna kupka doktora Proktora (3.)

POGLED gospođe Strobe spustio se uz njezin neobično dugački nos, i kroz neobično debela stakla naočala, koje su sjedile na samom vršku tog nosa. Pogled joj je bio usmjeren na mala stvorenja koja su u učionici bila pred njom, pa se zaustavio na najmanjem od svih tih stvorenja.

 

– Gospodine Mrva! – glas joj je udarao poput biča. 

 

– Gospođo Strobe! – jednako je žestok bio odgovor njezinog sitnog učenika. – Kako vam mogu biti 

na usluzi ovog neobično lijepog jutra, u petak, jutra čiju ljepotu nadmašuje samo, moja učiteljice i davateljice intelektualne hrane, vaše predivno lice?

 

Kao i obično, Mrvin odgovor iznervirao je gospođu Strobe. Njegovi odgovori su je i inače nervirali jer se zbog njih osjećala krivom. Doduše, i malo, ali samo malčice, polaskanom.

 

– Za početak, možete prestati zviždati tu besmislenu melodiju… – započela je.

 

– Ne tako glasno, gospođo Strobe! – šapnuo je Mrva, očiju razrogačenih od šoka. – To je Marseljeza. Zar ovog mjeseca ne učimo francusku povijest? Ako netko iz njihovog veleposlanstva čuje da ste nazvali francusku himnu smiješnom melodijom, nema sumnje da će vas odmah prijaviti predsjedniku, koji će onda na licu mjesta objaviti rat Norveškoj. Francuski muškarci vole ići u rat, iako u tome nisu nešto osobito dobri. Evo, recimo, jeste li ikad čuli za Stogodišnji rat u kojem su se borili protiv Engleske, gospođo Strobe? 

 

Cijeli se razred smijao dok je gospođa Strobe lupkala noktima po stolu i promatrala tog neobičnog dječaka koji je od proljeća bio u njezinom razredu.

 

– Da ste obraćali pozornost, umjesto zviždanja, shvatili biste da sam upravo govorila o Stogodišnjem ratu i Francuskoj, gospodine Mrva. Evo. Što sam upravo rekla o Ivani Orleanskoj? 

 

– Ivani Orleanskoj – ponovio je Mrva, češkajući se zamišljeno po zaliscima iza lijevog uha. – Hm, zvuči poznato. Žena, zar ne?

 

– Da.

 

– Poznata kan-kan plesačica?

 

– Mrva!

 

– U redu, u redu. Možete li mi malo suziti izbor?

 

Gospođa Strobe je uzdahnula. – Ivana Orelanska bila je lijepa, pobožna, mlada seoska djevojka. Primila je tajanstvenu poruku da pronađe francuskog prijestolonasljednika koji se skrivao 

negdje u Francuskoj, i pomogne mu.

 

– Zvuči jako poznato – rekao je Mrva. – Ona nije nekim slučajem dobila poruku na razglednici iz Pariza, s rijetkom poštanskom markom iz 1888., zar ne?

 

– O čemu pričaš? Ivani Orleanskoj poruka je došla od anđela koji su joj govorili u glavi!

 

– Žao mi je, gospođo Strobe, samo kratki spoj u mom malom, a opet vrlo složenom, mozgu.

 

Mrva je pogledao Lisu, koja je spustila glavu prema stolu i prekrila je rukama.

 

 

– Neće se više ponoviti, gospođo Strobe – rekao je Mrva. – Dakle, što se dogodilo s tom Ivanom Orleanskom?

 

Gospođa Strobe nagnula se preko svojeg stola.

 

– To je upravo ono što sam htjela reći. Ivana Orleanska pronašla je princa prijestolonasljenika i zajedno su se borili protiv Engleske. Mlada je djevojka, tinedjžerka, navukla oklop, naučila koristiti mač i povela francuske trupe u bitku. Do dana današnjeg ostala je velika francuska nacionalna junakinja. Svi to zapišite!

 

– Predivno! – vrisnuo je Mrva. – Dobra djevojka je pobijedila! Volim priče sa sretnim završecima.

 

Gospođa Strobe spustila je svoj neobično dugi nos tako da je gotovo dotaknuo stol, i preko ruba naočala zagledala se u razred.

 

– Pa sad… Postoje ovakvi i onakvi sretni završeci. Nju su kasnije zarobili i prodali Englezima, koji su je osudili na smrt kao vješticu. Zatim su pozvali sve stanovnike Rouena da dođu do Starog trga gdje su je vezali na lomaču, pobacali drva, zapalili ih…

 

Negdje iz učionice prolomio se vrisak, gotovo žalostan povik.

 

– … ali onda ju je u posljednjem trenutku spasio princ.

 

Svi su se okrenuli i pogledali prema Lisi koja je užasnuto prekrila usta dlanom. Nitko – pa čak ni ona sama – nije navikao na takve Lisine ispade. 

 

– Pažljivo pogledajte sliku u vašoj knjizi iz povijesti, Lisa – rekla je gospođa Strobe. – Možete vidjeti plamen koji je zahvatio sve do vrha bijele haljine Ivane Orleanske. Izgleda li kao da ju je netko spasio?

 

– Neeee! – jednoglasno je uzviknuo razred.

 

– I nije – rekla je gđa Strobe. – Izgorjela je do smrti i njezino je spaljeno tijelo bačeno u rijeku. Ivani Orleanskoj bilo je devetnaest godina.

 

Lisa je pogledala sliku u svojoj knjizi iz povijesti. Djevojčino lice podsjetilo ju je na jedno drugo lice, na jednoj drugoj slici. Mlada Juliette Margarine u prikolici motora Doktora Proktora. Lisi su navrle suze na oči pri samoj pomisli na te strahote koje su se dogodile.

 

– Naravno da je djevojka umrla – rekao je Mrva.

 

Gospođa Strobe skinula je naočale. – Kako to misliš, Mrva?

 

– Da biste postali pravi junak, morate stvarno biti mrtvi.

 

Razred se smijao, ali gospođa Strobe samo je kimnula.

 

– Moguće – promrmljala je. – Moguće da je tako.

 

Tad je zvonilo, pa čak i prije nego što je gđa Strobe izgovorila ˝s˝ u Svima želim dobar vikend, prvi učenik već je izjurio kroz vrata. Kako je ovo bio posljednji sat u petak, sada su svi bili slobodni. U hodniku, dok je oblačila jaknu, Lisa je čula druge djevojčice kako uzbuđeno razgovaraju o nekoj zabavi ili nečem sličnom, i učinilo joj se da su svi pozvani. Osim nje. I naravno, Mrve. Čula ih je kako šapuću o njemu. Da je tako malen, sitan i čudan, i da govori i izvodi potpune ludorije koje nitko od njih ne razumije. 

 

– Bok!

 

Mrva je skočio na klupu pored nje kako bi mogao dosegnuti do vješalice i svog kaputa. Djevojčice su zbile redove i zajedno nešto šaputale i mrmljale. Najhrabrija od njih okrenula se prema Lisi i Mrvi, dok su se ostale skrivale iza nje i smijuljile. 

 

– I onda? Što vas dvije divlje grlice planirate uzbudljivo za vikend?

 

– Prije svega, draga moja djevojko, pojma ti nemaš što su divlje grlice – rekao je Mrva, zakopčavajući kaput. Činio je to vrlo brzo jer na njemu ionako nije bilo mjesta za više od dva gumba.

 

– Ali, da imate imalo prostora u svom mozgu, mogli biste u njega pohraniti informaciju da su divlje grlice golubovi slični sovama koji imaju kornjačine ljuske i prehranjuju se kopajući oči svojoj mladunčadi. Drugo, svi smo pozvani na neku strašno dosadnu zabavu u gradu, i ne pada mi na pamet otići tamo i dosađivati se. Oslo je tako dosadan mali grad – zijevnuo je Mrva. 

 

– Dosadan kao ti – reče djevojčica i spusti ruke. 

 

Nije se baš činilo da zna što bi još mogla izgovoriti. Pa je zato rekla: – Mislim… Ono…

 

– Da, MISLIM, ONOOO… – ponavljale su joj za leđima druge djevojčice. No, jedna od njih nije se mogla zaustaviti pa je pitala – I? Što ćete onda vas dvoje raditi?

 

– Mi… – rekao je Mrva i skočio s klupe kako bi stao pokraj Lise – mi idemo u Moulin Rouge u Pariz plesati kan-kan. Želim vam uzbudljiv vikend ovdje u gradu, djeco.

 

Lisa ih nije ni pogledala. Znala je da su ostale razjapljenih usta, a Mrva i ona okrenuli su se na peti i izašli van na blještavo jesenje sunce. Došli su do tramvajske stanice i uhvatili broj sedamnaest, do Gradske vijećnice Osla. Tamo su sišli i pronašli put do Ulice Rosenkrantz, koja je bila prilično prometna i prilično uska, s mnogo trgovina i ljudi koji su hodali pločnikom. Na jednom od najužih dijelova te ulice, iznad vrata koja su bila oslikana jarko crvenom bojom, nalazio se mali izlog prepun satova i, naravno, ovješeni znak na kojem je pisalo BALONER URAR.

 

Ispalo je da je mehanizam na vratima toliko čvrst da su ih Lisa i Mrva uspjeli otvoriti tek nakon što su se punom težinom oslonili na njih. Čak i tako, jedva su ih odškrinuli. Opruge su zaskvičale u znak prosvjeda, kao da nisu imale nikakvu namjeru pustiti ih unutra. Konačno su nekako uspjeli ući, i pustili su da se vrata iza njih zatvore gnjevnim treskom. U trenu, sva buka s ulice je nestala, i jedino što se moglo čuti bilo je otkucavanje satova. Tik-tak-tik-i tako dalje. Gledali su oko sebe. Iako je vani sjalo sunce, u napuštenoj trgovini bilo je neobično mračno. Činilo se kao da su se odjednom našli u nekom posve drugom svijetu. Ovdje mora da je bilo na stotine satova! I bili su svugdje – na zidovima, na policama, na stolovima. 

 

– Dobar dan – viknuo je Mrva.

 

Nitko nije odgovorio.

 

– Ovi svi satovi izgledaju tako staro – šapnula je Lisa. – I tako čudno. Pogledaj onaj tamo. Ide… Unatrag!

 

I točno tad, zaječalo je neko škripanje, kao zvuk nepodmazanog kotača, i nadglasalo kuckanje satova. Mrva i Lisa pogledali su u smjeru iz kojega je dopirao zvuk, na drugi kraj trgovine na kojem se nalazila narančasta zavjesa sa slonom. 

 

– Što se… – prošaputala je Lisa, ali onda se zavjesa povukla u stranu. Lisa i Mrva su uzdahnuli.  Prema njima se sjurila neka osoba. Bila je to žena, visoka žena, viša od bilo koje koju su njih dvoje dotad vidjeli, i sve na njoj izgledalo je nekako tanko, izduženo i oštro. Sve osim frizure koja je izgledala poput onih grmova korova u pustinji koji se ukorijene onako kako već vjetar puše. Ovaj specifični grm ukorijenio se ponad cijele kože lica, lica na kojem je koža tako čvrsto napeta da je bilo nemoguće reći koliko žena ima godina. Lice joj je bilo ukrašeno s puno crne šminke i svijetlocrvenog ruža koji je pokrivao tanke usne. Nosila je crni kožnati baloner koji je sezao do poda, a kako je bio otkopčan, otkrivao je uzrok onog škripanja, ali i brzinu kojom se kretala. Žena je imala drvenu nogu, a umjesto cipele koturaljku koju je očito trebalo malo podmazati.

 

 

S drugom se nogom odgurivala prema njima. Odjednom se zaustavila, pogledala ih, pa promuklim šaptom koji je zvučao kao da vjetar fijuče kroz staru kolibu, progovorila: 

 

– Na pogrešnom ste mjestu, djeco. Odlazite.

 

Lisa je ustrašeno jurnula prema vratima, malo zbog ženinog neugodnog izgleda, a malo i zbog njezinog zadaha koji je zaudarao na pokvareno meso i smrdljive čarape. S druge strane, Mrva je ostao na mjestu, i pun znatiželje piljio u ženu u kožnatom baloneru.

 

– A zašto taj sat ide unatrag? – pitao je, pokazujući joj preko ramena.

 

Žena je odgovorila, bez osvrtanja. – On odbrojava do kraja vremena. I to je to za vas, djeco. Ajmo van!

 

– A onaj tamo? – pokazao je Mrva na jedan od ostalih satova. – On uopće ne ide. Prodajete li vi pokvarene satove?

 

– To je sat koji tvrdi da vrijeme stoji. I tko zna – možda je u pravu.

 

– Vrijeme ne može stajati – rekla je Lisa koja se pribrala.

 

Žena je buljila u nju. – Ti očito ništa ne znaš o vremenu, ti mala glupa djevojčice, i zato ti je bolje da držiš taj svoj ružni mali jezik za zubima. Sve se u prošlosti događa istovremeno, cijelo vrijeme, iznova i iznova i iznova. No, većina ljudi ima tako mali mozak da ne mogu opaziti sve istovremeno, tako da vjeruju da se stvari moraju događati uzastopno, jedna za drugom. Tik-tak, tik-tak, nemam više vremena za razgovor, zato brzo – odlazite! Okrenula se na svojoj koturaljki, i podigla drugu nogu da se odgurne.

 

– Sami sebi proturječite – rekao je Mrva. – Ako vrijeme stoji, onda imate svo vrijeme ovog svijeta. 

 

Žena se polako osvrnula. – Hm, možda patuljak i nema tako patuljasti mozak. Ali svejedno, morate 

otići.

 

– Moramo prodati markicu – rekao je Mrva.

 

– Nisam zainteresirana. Van.

 

– Iz 1888. godine – rekla je Lisa. – A izgleda gotovo nova.

 

– Nova, kažeš? – Žena je podigla obrvu koja je izgledale kao da je crnom bojom izvučena preko očiju, i to vrlo oštrom olovkom. – Dajte da vidim. Lisa je ispružila ruku s markicom. Žena je iz džepa izvukla povećalo i nagnula se prema Lisinoj ruci.

 

– Hm – rekla je ona. – Felix Faure. Odakle ti ovo?

 

– To je tajna – rekla je Lisa.

 

Žena je podigla i drugu, jednako tanku obrvu. – Tajna?

 

– Naravno – rekao je Mrva.

 

– Izgleda kao da se smočila – rekla je promuklim šaptom. – I tu je bjelkasti premaz, ovdje uz rub markice. Jeste li je stavljali u sapunicu?

 

– Ne – rekao je Mrva koji nije primijetio upozoravajući Lisin pogled.

 

Žena je ispružila kažiprst i svojim dugim, crveno nalakiranim noktom postrugala preko markice. Zatim je gurnula nokat u usta koja su bila samo uska pukotina na njezinom zategnutom licu. Pucnula je usnama. I zatim su joj obje obrve poletjele u zrak. 

 

– Pa, miša mu maloga – šapnula je.

 

– Molim? – rekao je Mrva.

 

– Kupit ću je. Koliko tražiš za nju?

 

– Ne mnogo – počeo je Mrva. – Sasvim dovoljno za zrakoplovne karte do… Joj!

 

Nervozno je pogledao Lisu koja ga je udarila nogom u potkoljenicu.

 

– Sedam stotina dolara – rekla je Lisa.

 

– Vidi ti mudrice! – bijesno je viknula žena. – Sedam stotina za markicu sa slikom turobnog, mrtvog predsjednika Francuske?

 

– U redu, pet stoti… – započeo je Mrva, ali je zastao jer je opet osjetio udarac u predjelu potkoljenice. 

 

– Sedam stotina, odmah. Ili idemo – rekla je Lisa.

 

– Pet stotina, plus sat za svakoga od vas – rekla je žena. – Na primjer, ovaj sat koji polako ide. Napravljen posebno za ljude koji imaju puno toga za napraviti. Ili ovaj koji ide brzo. Za one kojima je dosadno.

 

 

– Da! – viknuo je Mrva.

 

– Ne! – vrisnula je Lisa. – Sedam stotina. I ako ne prihvatite u idućih pet sekundi, cijena raste na osam stotina.

 

Žena je bijesno pogledala Lisu. Otvorila je usta, htjela je nešto reći, ali se zaustavila kada je vidjela Lisin izraz lica. Zatim je uzdahnula, zakolutala očima i rezignirano ispljunula. – U redu, ti jedna gnjavatorice, naporna i dosadna štreberice.

 

Žena je nestala iza zastora sa svojom koturaljkom i vratila se sa svežnjem novca, koji je dala Mrvi. On je liznuo desni palac i počeo brojati novčanice.

 

– Nadam se da znaš zbrajati – promrmljala je žena. 

 

– Jednostavna matematika – rekao je Mrva. 

 

– Dvadeset i pet plus dvije novčanice od stotinu dolara. To je sedam stotina. Hvala vam na ugodnom poslovanju, gospođice…

 

– Zovem se Rašpa – rekla je žena, s tankim, opreznim osmijehom, kao da se plaši da će joj se lice prepoloviti ako se nasmije više od toga.

 

– A kako se vi zovete, draga djeco?

 

– Mrva i Lisa – rekao je Mrva i predao novac Lisi koja ga je nagurala u džep na svom školskom ruksaku.

 

– Pa onda, Mrva i Lisa, dodat ću i ova dva zlatna sata.

 

Pokazala je na dva sjajna sata ispred njih.

 

– Super! – rekao je Mrva i posegnuo za jednim od njih, ali ga je Rašpa brzo privukla k sebi.

 

– Prvo moram namjestiti vremensku zonu u koju idete – rekla je. – Dakle, kamo ćete?

 

– U Pariz! – provalio je Mrva. – Glavni grad Francuske… Joj! – Iskolačio je oči od boli.

 

– Oh, žao mi je. Jesam li pogodila tvoju nogu? – pitala je Lisa. – Daj mi da vidim. Je li ti ostala masnica?

 

Nagnula se prema Mrvi i tiho mu zarežala u uho, tako da je Rašpa ne može čuti. – Razglednica nas je upozorila da ne pričamo ništa o tome kamo idemo!

 

– Pa, tuži me – bijesno je promrmljao Mrva.

 

– Ah, Pariz – frknula je žena, pokazujući red oštrih bijelih zuba. – Bila sam jednom tamo. Lijep grad.

 

– Ma, nije ništa posebno – progunđao je Mrva trljajući nogu. – Zapravo smo se predomislili. Nećemo ići.

 

– Stvarno? A zašto ne? – nasmijala se Rašpa promuklim glasom.

 

– Preopasno je. Čujem da su rijeke u Parizu pune vlažnih, mokrih, otrovnih kljunaša koji otresaju  vodu po ljudima.

 

Rašpa se nagnula bliže Mrvi i izdahnula onim svojim trulo-meso-smrdljive-čarapedahom. – Pa, onda, dobra je stvar što su ovi zlatni satovi nepromočivi.

 

– Nnn-nepromočivi? – pitao je Mrva koji nikad u svom dosadašnjem životu nije mucao.

 

– Da – šapnula je Rašpa, tako tiho da su se čuli otkucaji svih satova u dućanu. – Što znači da možete roniti s njima. I nositi ih pod tuš. Ili, primjerice, u kadu. Točno?

 

– Kkkk-kadu? – ponovio je Mrva, pitajući se otkud se sad stvorilo to njegovo iznenadno mucanje.

 

–Sigurna sam da razumijete o čemu govorim, zar ne? – upitala je Rašpa pa znalački namignula. 

 

– Nnnnn-ne – rekao je Mrva. Isuse, hoće li ovo mucanje ostati?

 

Žena se odjednom opet uspravila i nervozno zgrabila satove.

 

– Zapravo, trebala bih vam dati nešto vrednije od ovoga. Jedan putni savjet. Rašpin promukli glas ispunio je prostoriju. – Sjetite se da smrt, i samo smrt, može promijeniti povijest.

 

– Samo sssss-smrt?

 

– Upravo tako. Povijest je uklesana u kamenu, i samo ako ste spremni umrijeti, možete promijeniti ono što je napisano. Zbogom onda, djeco. 

 

Rašpa se okrenula na onoj škripavoj i vrištavoj koturaljci, otplovila niz dućan kao ukleti brod i nestala iza narančastog zastora.

 

– Zzzz – pokušao je Mrva.

 

– Zbogom – rekla je Lisa i povukla Mrvu za sobom kroz vrata.