Kratka putovanja: Svako putovanje prilika je za novu avanturu

 

ONO ČEGA se najviše sjećam iz vremena kada sam bio klinac je kada smo brat i ja s roditeljima odlazili vani u prirodu. Naravno da se ne sjećam baš svakog izleta i to nije niti važno, ali onaj osjećaj koji ostane vama kao djetetu i taj isti osjećaj koji će ostati vašoj djeci – ono je što je važno.

 

I tu ne mislim na standardne “odlaske u park”. Naravno da se i to računa i da su odlasci u park važni, ali ono što smatram još važnijim je usaditi u našu djecu osjećaj avanture.

 

Kako Luka raste, tako se često znam uhvatiti kako u mislima vrtim svoje djetinjstvo pa se pokušavam sjetiti što mi je bilo lijepo, a što nije. Priznajem, kao djetetu mi uopće nije bilo zanimljivo odlaziti u posjete rodbini, ali bih napravio sve da sam mogao više biti u prirodi, skakati po pijesku i moru ili voziti biciklu.

 

 

 

Povlačeći paralelu s vlastitim sjećanjima, trudim se da Luku ne gnjavim previše. Pokušavam vidjeti što ga zanima i po tome se prilagoditi. Da se razumijemo – ako Luku pitate, on bi najradije cijeli dan bio u parku :). Ali to je ok, to su djeca. Međutim, ono što jako volim kod njega je što me sluša dok mu pričam. Pa mu onda imam prilike reći “Luka, sada ćemo ići malo prošetati, vidjet ćemo (to i to), a kasnije ćemo se vratiti ili u ovaj park ili ćemo pronaći drugi park pa ćeš se opet malo igrati”.

 

Zaista, nisam psiholog da mogu stručno objasniti kako to utječe na dječju psihu i odrastanje, ali siguran sam da djeca cijene kada pričamo s njima. Kada im objašnjavamo i ne ponašamo se da su “samo djeca” već se ponašamo kao prema “malim ljudima”, što oni i jesu.

 

 

Kada razmišljam o izletima izvan mjesta gdje živite, onda bih te izlete podijelio na 3 kategorije:

 

- poludnevni i jednodnevni izleti

- dvodnevni izleti i kratka putovanja (3–4 dana)

- duga putovanja

 

 

Ovo je nešto što uvijek možemo napraviti i za što ne bismo smjeli naći opravdanje da ne napravimo. Na ovakve izlete možete otići bilo koji dan kada je lijepo vrijeme. Uzmite si 3–4 sata i odite s djecom u obližnji gradić (sve do 40 minuta ili 70 km je meni blizu).

 

Kada smo u Puli, volim s Lukom otići do Poreča koji ima dosta mjesta za šetnju i nekoliko lijepih igrališta. Također, Medulin je dobar za kratku šetnju, a i Pula ima dovoljno zanimljivih i još uvijek neistraženih mjesta koje možemo zajedno istražiti. Poanta je da svugdje idemo bez pripreme. Odlučimo – krenemo. To je to.

 

U Zagrebu najčešće biram Samobor, ali pod ovim smatram i posjet Zoološkom vrtu. Samobor je predivan za šetnju, ima nekoliko lijepo uređenih igrališta za djecu, malu rječicu koja prolazi kroz samo središte mjesta, a usput se može pojesti i nadaleko poznata samoborska kremšnita.

 

 

S druge strane, Zoološki vrt je nešto za što bismo imali godišnju kartu kad bi Luka češće bio u Zagrebu. Ovako, koristimo priliku za šetnju zoološkim vrtom i onda igru u parku.

 

 

Sada će neki od vas možda reći “pa kakvi su to izleti u istom gradu”. Ali to nije samo izlet, djeci je to – avantura. Kako odrastamo prečesto zaboravljamo da je djeci sve novo, a mi smo ti koji pišemo knjigu i imamo kontrolu nad time što ćemo čitati i gdje ćemo ići. Iskoristimo tu mogućnost tako da izađemo iz naše zone komfora i djeci pružimo nešto više od odlaska u najbliži park. Znam, mnogo roditelja to već sada i radi. Osobno – poznajem jako puno roditelja koji ovo rade i češće od mene (u svoju obranu mogu reći da ja to radim svaki dan kada je Luka u Zagrebu, a kada smo zajedno u Puli trudim se da svaki put odemo na kratko negdje, sami).

 

 

- nemojte planirati; dovoljno je da je vani lijepo vrijeme

 

- nemojte ići na ista mjesta barem 3–4 mjeseca; osim ako je klincima zabavno (npr. zoološki vrt)

 

- ok je ići u udaljene parkove; djeca jednostavno vole parkove, vole se igrati u njima s drugom djecom. Dokle god to nije najbliži park, njima će to biti neponovljiva avantura o kojoj će navečer pričati s osmjehom na licu.

 

 

 

- pripazite na vremensku prognozu; to je zapravo jedino na što morate paziti. Ako ste se već odlučili na jednodnevni izlet, ništa drugo nije važno.

ponesite dovoljno hrane, vode i voća; ja osobno pazim da sa sobom imam nešto voća, dosta vode i/ili soka i nešto malo hrane. Ovisno o tome gdje idem ponesem više ili manje, ali ako idete na neko mjesto gdje se hrana može kupiti, onda nema potrebe komplicirati. Odlazak u restoran je isto tako opcija i avantura za klince (a i vas:))

 

- dobro se naspavajte; ne znam kakva su vaša djeca, no Luka je toliko neumoran u skakanju da mi treba puno energije za preživjeti dan. Zato se dobro naspavajte, a moja preporuka je da uzmete i neke vitamine sa sobom (mene spašava šumeći vitamin C)

 

- isplanirajte cijeli dan; kada znam da idem na izlet na cijeli dan, onda volim krenuti kada se Luka probudi, a ne prerano. Ako i idemo u neko udaljenije mjesto, ne volim ga gnjaviti s ranim dizanjem (osim u nekim situacijama) jer znam da će biti bolje raspoložen ako se naspava i probudi sam. Zato planiram cijeli dan izvan kuće, tako da kada zaspi znam da imamo još sat vremena vožnje do kuće. Tako najbolje iskoristimo cijeli dan i nadoknadimo ono kasno buđenje.

 

- planirajte jednodnevni izlet u subotu; subota je idealna jer onda imate nedjelju za nadoknadu snage za radni tjedan. S djecom u nedjelju možete u lokalni park ili isplanirajte jako kratki poludnevni izlet. Da se mene pita, stalno bismo bili negdje vani i “tulumarili” cijeli dan jer osmjeh na Lukinom licu nakon dva takva dana je nešto što se ne može kupiti nikakvim novcem. Ljudi će reći da ne treba pretjerivati ali ja se ne slažem. Dva dana izleta su bolja nego jedan. :)

 

 

 

 

Malo je drukčija situacija s dvodnevnim (i višednevnim) izletima (nazovimo ih “kratka putovanja”). Za takve izlete treba malo više pripreme, trebate organizirati mjesto gdje ćete prespavati, sve u svemu – trebate se malo bolje pripremiti.

 

Ali nema mjesta panici. Kao i kod kratkih izleta i duži izleti su jako zabavni kada putujemo s djecom, a kao i kod kratkih izleta najvažnija stvar koju morate pogledati je – vremenska prognoza.

 

Ljudi često misle da za malo duže izlete treba puno planiranja. Pogrešno. Izleti od 2–3 dana nisu ništa kompleksniji nego kratak jednodnevni izlet. Točno, ako ne putujete često trebat će vam više vremena za pripremu, ali najvažniji savjet koji ću vam dati je – dišite duboko i opustite se. Sada vjerojatno mislite “pa što sve može poći krivo u nekoliko dana”? Osim da dijete negdje padne i povrijedi se, sve ostalo je pod vašom kontrolom.

 

Krećem tako da odaberem gdje ćemo putovati, a kako Luka i ja u pravilu putujemo sami, trudim se to “spojiti” kroz neku posebnu priliku. Ana (moja buduća kunjada (čitaj: šogorica)) bila je mjesec dana u Beču na doktoratu. Kada je odlazila u Beč otpratili smo je s autobusnog kolodvora, a sada kada se vraća odlučili smo Lucijan (moj brat), Luka i ja otići po nju.

 

Beč je relativno blizu, od Zagreba ne više od 4 sata vožnje. Čak i za malu djecu, to nije preveliki problem. Jednom sam dobio savjet od prijatelja koji mi je rekao “s djecom treba početi putovati još od kad su mali” i to je zaista točno. Ako naviku putovanja usadite u njih još kada su male bebe, kasnije će sve ići lakše. Prošle smo godine tako sami (on i ja) proputovali 1.500 km za vrijeme našeg prvog zajedničkog godišnjeg odmora iako je Luka imao tek 18 mjeseci. Od kada se rodio, Luka je sigurno proputovao više kilometara nego što su moji roditelji putovali u zadnje tri godine :) – i to je ok.

 

Dakle, jednom kada ste odabrali destinaciju napravit ćete sve ono što i inače napravite – rezervirajte smještaj, planirajte putovanje, pratite vremensku prognozu. Osim ako ne putujete avionom, destinaciju možete odabrati tjedan dana ranije. Mi smo se za Beč odlučili dva mjeseca ranije, ali i to zato što smo znali da će Ana biti tamo. Neki će reći “da je to prekratko”, ali opet se vraćam na pitanje “što može poći po zlu”? Malo toga.

 

Jesti – možete vani. Putujete – u autu, pa ružno vrijeme ne utječe na putovanje. Važno je – pronaći park(ove). U slučaju ružnog vremena možete – biti u zatvorenom.

 

 

Najčešće smo mi roditelji ti koji si postavljamo granice što je šteta ako pitate našu djecu. Zbog okolnosti u kojima se nalazim nemam tu privilegiju da vidim Luku svaki dan, pa zato te naše zajedničke trenutke treba dobro iskoristiti. Planiranje je nešto što radimo, ali mu ne dajemo preveliki značaj. Ići ćemo tamo gdje je lijepo vrijeme. Fokus nam je na prirodi i parkovima. Životinjama (recimo, u Beču su super bili dinosauri;). Šetnjama. Ali najviše na parkovima :) (ili ćemo otići u zabavni park, kao što je ovaj u Prateru u Beču).

 

 

 

 

- ako ne letite avionom, ne trebate planirati duže od tjedan dana unaprijed; važno je da isplanirate putovanje autom, ali ako poznajete svoje dijete onda to neće biti problem. Ja se trudim da se u autu vozimo maksimalno 2 sata bez stajanja. Pomaže ako Luka spava (uvijek odspava barem dio puta, a to postižem tako da ga prije puta pustim da se igra u parku i da se umori), a za ostatak puta mu pripremim nekoliko autića s kojima se može zabavljati u vožnji. Neki roditelji vole koristiti DVD player, ali dokle god se može igrati s autićima, to mi je nekako draža zanimacija.

 

- prvo rezervirajte smještaj; najveći problem vam je smještaj, ali tu u pomoć stižu Booking.com ili Airbnb koji u pravilu uvijek imaju dobrih “last minute” ponuda (ovo ne vrijedi samo za putovanja s djecom, nego i kada putujete sami;). Kada tražite smještaj i pogotovo ako putujete s autom vodite računa o blizini parkinga. U većim gradovima (kakav je i Beč) parkirno mjesto zlata vrijedi, a u mjestima gdje prije niste bili ja bih vam preporučio da koristite javni prijevoz – podzemnu željeznicu (to će biti odlično za klince), tramvaj, autobus. Tako biti će manje stresa poput “gdje da nađem mjesto za parking” i “zašto je takva gužva u gradu”.

 

- pripremite sve dokumente; za putovanje preko granice svakako izvadite djetetu barem osobnu iskaznicu. Danas i klinci od rođenja mogu imati svoju osobnu iskaznicu, a s njom možete putovati po cijeloj Europi. Također, zdravstvena iskaznica i polica putnog zdravstvenog osiguranja nisu naodmet, a s vama će biti i sve ostalo što inače nosite s djetetom.

 

- pripremite karte; i ovdje ne mislim na karte/ulaznice, već one standardne karte (bilo u papirnatom ili digitalnom formatu). Ovisno o tome koliko vam je jednostavno snalaziti se u velikim gradovima, uzmite si malo vremena da se upoznate s okolinom apartmana/hotela i mjesta koja ćete posjetiti.

 

- bez obzira na sve – imajte plan B; plan B je važan jer što ćete raditi ako pada kiša? Naš plan B za Beč je bio Natural History Museum i Haus des Meeres. Kada je ružno vrijeme ne želite biti kod kuće jer će klincima biti dosadno, a i vama zajedno s njima. Zato je dobro imati rješenje u takvim situacijama.

 

Stvari poput hrane i pića, pelena, dodatne robe – neću niti spominjati ;). Evo i kako to izgleda u muzeju gdje smo išli gledati dinosaure (ovo je do posjeta zabavnom parku Prater bio “highlight” dana:)).

 

 

 

 

Postoji izreka koja kaže da je “prava vrijednost iskustvo, a ne fizička stvar”. Kada djeca imaju dvije, tri ili četiri godine, činjenica jest da se oni neće sjećati svega što su vidjeli. Čega se, uostalom, vi sjećate iz tog razdoblja?

 

Međutim, vjerujem da je jako važno da kroz to naše vođenje kroz život dajemo prilike i stvaramo izazove u kojima će djeca maksimalno razviti svoj potencijal. Putovanja su meni jako važna. Bilo da je to odlazak do drugog grada u park ili do druge države, važno je ne samo putovati nego i sve što se događa na putu.

 

Mjesta gdje smo se zaustavili. Kako smo se vozili u autu. Pa do tako banalnih stvari poput toga što smo jeli. Putovanja su odlična stvar da dijete izvučemo iz njegove svakodnevice. Da mu pokažemo da svaki dan može biti različit, da ga vodimo od jedne avanture do druge. Bili smo u Beču, posjetili smo zoološki vrt, vozili smo se podzemnom željeznicom, bili smo u kineskom restoranu, probali smo tursku kuhinju, jeli rezance s piletinom na kineski…

 

 

Neke od tih stvari ne možete probati “kod kuće”, a djeci je sve to novo i zabavno. Dok razmišljam kakav sam ja bio kao dijete znam da su moja osjetila tada i danas različita. Kao što rekoh – Luki je najvažnije da je u parku, sve ostalo je manje važno. Ali kod svakog sljedećeg putovanja vidim velike promjene kod njega. Sada zna što može očekivati u zoološkom vrtu. Životinjama danas maše, gleda ih sa zanimanjem, a kod polarnih medvjeda smo doživjeli pravu navalu smijeha – onako iskreno dječji.

 

 

Jedemo različitu hranu, vidimo različite ljude. Trudim se da sve što radimo bude zabavno, dječje. Tako smo, primjerice, u podzemnoj željeznici na povratku u stan imali “dogovor” da na stanici na kojoj moramo izaći, moramo to učiniti jako brzo. Pa smo brojali “tri, četiri, sad” i krenuli trčati prema izlazu. Možda su nas ljudi čudno gledali, ali i tako smiješni smo (siguran sam) nekome izmamili osmjeh na lice.

 

 

Najgore što možemo napraviti kada odrastemo je da zaboravimo kako je to biti dijete. Znam, društvo od nas očekuje da budemo odrasli, da se ponašamo na točno određeni način. No opet, zašto bismo radili samo ono što drugi od nas očekuju?

 

 

Naša djeca su naš najvažniji zadatak i na nama je da im stavimo osmjeh na lice i pripremimo ih za nezaboravna sjećanja.