Foto: Privatne fotografije, Index
BITI roditelj nešto je najljepše na svijetu. Barem onima koji su poželjeli naći se u toj ulozi i koji su istu uspjeli ostvariti. Posao je to koji traje 24 sata dnevno, iziskuje besprekidnu pažnju, aktivnost, budnost, strpljenje, volju, brigu, strah za naše najmlađe. Dnevni raspored vrti se oko dojenja, mijenjanja pelena, hranjenja, vrtića, škole, planiranja aktivnosti u kojima će dijete naučiti neke nove vještine, steći nova iskustva, odlaske na dječje rođendane, odlaske doktorima kad su klinci bolesni... Sve se vrti oko njih. Sve je podređeno našoj djeci.
Koliko roditelji imaju ili koliko uspijevaju stvoriti vremena za sebe, za svoje potrebe, svoje aktivnosti? Imamo li svi na raspolaganju baku servis, frendove servis, dadilju ili koga god kome je moguće ostaviti dijete na povjerenje i brigu, a istovremeno omogućiti si prostor i vrijeme rezervirano samo za nas ili i za partnera? Ako i uspijemo zbrisati nekamo na duže vrijeme, koliko smo u mogućnosti opustiti se i uživati u onome što nam je također potrebno kako bismo funkcionirali kao odrasle osobe? Ili uživali kao djeca, ali bez djece? Kaže se da su mala djeca mali problem, a velika djeca veliki problem. Ipak se veći klinci već znaju snaći sami (zabaviti se, klopa i tome slično), ali uz nadzor odrasle osobe.
Naši povremeni odlasci na izlet, kraće odmore bez djeteta, relativno su česti jer uz pomoć najbliže obitelji i prijatelja uspijevamo omogućiti si takav luksuz. Mislim luksuz jer poznajem dovoljno roditelja koji, nažalost, nemaju mogućnost ikome ostaviti dijete/djecu na čuvanje. Kad ustanovimo tko je slobodan i voljan pričuvati malu, kreće sastavljanje maratonskog popisa potrebnih stvari koje će olakšati boravak s drugim ljudima bez drastičnoga odstupanja od svakodnevnih rituala koje smo stvorili mi ili su jednostavno puka želja naše male gospođice. I sve su te stvari u našem domu na dohvat ruke, čovjek nije ni svjestan što sve koristi u jednome danu, a kad krene spremanje istih, pogledam spremljenu hrpu i pitam se šaljem li ja malu u internat na koju godinu ili jednostavno na vikend kod bake i djeda? Hoće li dijete "preživjeti" bez omiljene igračke, knjige i zašto sam spremila sve od vodenih boja, plastelina, cijele kolekcije crtića? Zašto sam spakirala odjeću potrebnu za četiri godišnja doba, a ne za boravak u trajanju od 48 sati? Sadržaj vrećice s lijekovima komotno bi mogao stati na nekoliko polica. Pisani trag onoga što mala mora ili što ima naviku raditi tijekom dana protegne se na cijeli arak A4 papira.
Uspijemo se opustiti, ali nikad više ne možemo biti slobodni i opušteni kao u vrijeme kada nismo bili roditelji
Svoju klinku ne smatram razmaženom, nije da će raditi probleme oko nekih sitnica, ali sva ta spartanska priprema oko njezinog boravka negdje više je liječenje nekih mojih malih briga i strahova kao i želja da onome tko će je pričuvati ne bude sila oko razmišljanja što i kako. Na kraju se ispostavi da gotovo ništa od pripremljene artiljerije stvari nije ni taknuto jer se dijete uz sve moguće igračke svijeta, zabavilo nečim sasvim jednostavnim, tako reći nebitnim. Primjer: uz cijeli set lijepo dizajniranih kuhinjskih pomagala/igračka, mala je uživala u tome što je na običnom papirnatom tanjuru baki i djedu servirala netom ubranu travu. I onda shvatim da djetetu odgovara odmak od njezine rutine, da su klinci jednostavni, samo je bitan pristup kojim im se pokušavaš približiti. Istovremeno dok mala uživa pokušavaju uživati i roditelji. Nekoliko kilometara od kuće vrijeme je za prvu kavu. I onda promišljanje jesmo li sve pripremili što joj je bilo potrebno. Jesi li ti spakirao ovo? Jesi li ti odnijela ono? Skužimo da je prva kava opuštanja i vikenda za odrasle prošla u razgovoru o onoj našoj najmanjoj. Smijemo se njezinim "biserima", nestašlucima, prepričavamo si ono što se dogodilo kad je netko od nas dvoje bio s njom sam, a nismo si uspjeli reći ranije.
Dok putujemo ustanovljavamo da sljedeći put moramo povesti klinku jer bi se njoj tako nešto svidjelo ili bi uživala u prirodi i tome slično. Uglavnom, nekoliko puta dnevno (čitaj nekoliko desetaka puta) nazovemo, što Muž, što ja, da provjerimo je li naša princeza dobra, radi li probleme, ima li temperaturu... I shvatimo da smo dosadni onima kojima smo je povjerili na čuvanje i da ih ne bismo željeli uvrijediti u smislu da im ne vjerujemo dovoljno. Normalno je da nam je dijete u svakoj minuti na pameti. I uspijevamo se opustiti i imati vremena za sebe, sami ili s društvom. Ali istina je da nikada više ne možemo biti slobodni i opušteni kao u vrijeme kada nismo bili roditelji.
Novu kolumnu Alete Tomljanović čitajte na Index Mamama idućeg utorka.