Odgajati tinejdžera danas se može činiti kao da svaka odluka nosi velik rizik. Roditelji su stalno suočeni s uznemirujućim naslovima o mentalnom zdravlju adolescenata, od porasta anksioznosti i depresije do osjećaja usamljenosti.
Kao glavni krivci često se spominju društvene mreže, pametni telefoni i akademski pritisak, a čini se da svaki tjedan donosi novo objašnjenje zašto se mladi danas suočavaju s poteškoćama. Mnogi roditelji iz toga izvlače jednostavan zaključak: "Samo nemoj dodatno pogoršati stvari." No, u strahu da nekim pogrešnim potezom ne povećaju stres svoje djece, roditelji se počinju ustručavati postaviti pravila ili preuzeti autoritet, čime se gubi nešto ključno, pišu psihologinje Becky Kennedy i Sheryl Ziegler za CNBC.
Jedna od najvažnijih stabilizirajućih sila u životu tinejdžera jest spoznaja da sustav oko njih ima strukturu i da ga vode sposobni odrasli. Kada roditelji pružaju takvu strukturu, tinejdžeri osjećaju ono što psiholozi nazivaju osjećajem sigurnosti i zadržavanja emocija, odnosno doživljaj da se snažne emocije i kaotični trenuci nalaze unutar nečega stabilnog i pouzdanog. Bez toga, sav taj intenzitet može djelovati nezaštićeno, poput jajeta bez ljuske.
To je važno jer je adolescencija razdoblje u kojem osjećaji postaju intenzivniji prije nego što se samokontrola u potpunosti razvije. Tinejdžeri sve doživljavaju snažno i brzo reagiraju. Jako im je stalo do prijateljstva, pripadnosti, statusa i neovisnosti. Zato su burne emocije sastavni dio odrastanja. Tinejdžeri trebaju pomicali granice i raspravljati o pravilima. Mogu lupati vratima ili se ponašati kao da je vaša zabrana najnepravednija stvar koja im se ikad dogodila.
Snažne emocije često vode do burnog ponašanja. Posao roditelja je da u takvim trenucima ostanu smireni. Evo nekoliko načina kako to može izgledati u praksi:
Ostanite mirni. To znači podsjetiti se: "Ja sam ovdje odrasla osoba." Vaš tinejdžer može biti uzburkan, ali vi ne morate biti. Ponekad pomaže zastati, duboko udahnuti i reći si: "Ja sam pilot, a ne turbulencija."
Potvrdite osjećaj, ali zadržite granicu. Možete reći: "Znam da si jako uzrujan, ali odgovor je i dalje ne." Dvije stvari mogu biti istinite istodobno: osjećaji vašeg tinejdžera su stvarni, a vaša granica i dalje vrijedi.
Govorite manje. Kada tinejdžeri postaju sve uzrujaniji, više riječi često samo povećava napetost. Oduprite se porivu da sve objašnjavate, branite se ili držite predavanja. Jednostavno "Čujem te" ili "Vidim da si stvarno ljut" često može postići više od dugog objašnjenja.
Dajte prostora kad je to potrebno. Ponekad je najstabilnija reakcija upravo povlačenje. Možete reći: "Tu sam kad budeš spreman za razgovor", a zatim im dati prostora. To svima može pomoći da se smire.
Velik dio današnje zbunjenosti proizlazi iz načina na koji razmišljamo o autonomiji. Autonomija ne znači da su mladi prepušteni sami sebi, nego da postupno uče donositi odluke unutar sigurnih i jasnih granica. Tinejdžeri teže samostalnosti, a roditelji postavljaju okvir koji im to omogućuje. Unutar tih granica tinejdžeri testiraju pravila, pregovaraju o odgovornostima i uče nositi se s frustracijom, a upravo ta iskustva s vremenom razvijaju prosuđivanje i otpornost.
Bez takve strukture tinejdžeri zapravo ne vježbaju neovisnost, nego ostaju bez jasnog oslonca. Duboko u sebi, čak i kad se bune, većina tinejdžera osjeća se sigurnije kada roditelj mirno i dosljedno postavlja granice.
Struktura svake obitelji izgleda drugačije. Ona može uključivati pravila o tome gdje telefoni stoje nakon 21:30, što točno znači "doći ću kući kasnije" ili zahtijeva li neka zabava prisutnost roditelja. Uključuje i nepisana pravila koja oblikuju obiteljski život, poput načina na koji se članovi odnose jedni prema drugima, kako se rješavaju sukobi i što znači biti odgovoran.
Struktura tinejdžerima daje okvir unutar kojeg mogu rasti, svojevrsnu ljusku koja sve drži na okupu dok se unutar nje razvija nešto snažnije i samostalnije.