Ponekad se čini kao da je teško uspostaviti učinkovit pristup disciplini, no promjena smjera često je jednostavnija nego što izgleda. Jasna, mirna i dosljedna disciplina pomaže djeci da uče iz pogrešaka bez osjećaja srama ili zbunjenosti. Izbjegavanje javnog prigovaranja, nejasnih uputa i emocionalnih reakcija omogućuje da se disciplina temelji na poštovanju, povezanosti i dosljednosti.
Kada se zanemare osnovne potrebe djeteta ili reagira impulzivno, povjerenje se lako narušava. Prema stručnjacima, sljedeće česte pogreške u discipliniranju mogu potkopati i najbolje roditeljske namjere.
Na opasna ponašanja potrebno je reagirati odmah, ali discipliniranje pred drugima često ima suprotan učinak. Dječja psihologinja Erica Reischer upozorava da se dijete u takvim situacijama više fokusira na publiku nego na poruku. Preporučuje se razgovor u privatnosti ili kratka napomena uz odgodu razgovora, piše Parents.
Općenite zabrane često ne daju rezultate jer djeca ne znaju što se od njih konkretno očekuje. Profesorica psihoterapije dr. Larissa Niec savjetuje da upute budu što preciznije i usmjerene na željeno ponašanje. Primjeri iz svakodnevice pokazuju da djeca brže usvajaju poruku kada im se jasno kaže što mogu učiniti umjesto onoga što ne smiju.
Podmićivanje djeteta kako bi se zaustavio ispad bijesa daje samo kratkoročne rezultate. Psiholog dr. Jeffrey Gardere ističe da se takvim pristupom loše ponašanje zapravo nagrađuje. Dijete tada uči da se ispadi isplate i koristi ih kako bi dobilo ono što želi.
Glad i umor značajno otežavaju djetetovu sposobnost samokontrole. Dr. Reischer predlaže da se pogreška najprije imenuje, a razgovor odgodi dok se ne zadovolje osnovne potrebe. Ovakav pristup jednako je koristan i kada je odrasla osoba umorna ili gladna.
Duga predavanja rijetko su učinkovita kod dječjeg lošeg ponašanja. Umjesto iscrpnog objašnjavanja, preporučuje se kratko i jasno navesti zašto ponašanje nije prihvatljivo. Nakon toga važno je nastaviti dalje bez dodatnog dramatiziranja.
Povišen ton i panika potkopavaju autoritet i otežavaju učenje. Dr. Niec objašnjava da djeca u takvim situacijama ili reagiraju ljutnjom ili se povlače. Summer Blackhurst opisala je da se ponašanje njezina sina poboljšalo tek kada je zamijenila vikanje mirnim tonom i jasnim posljedicama.
Djeca lošim ponašanjem često testiraju granice ili traže pažnju, a ne pokušavaju povrijediti roditelja. Dr. Reischer naglašava da se takva ponašanja odnose na razvoj samokontrole i istraživanje okoline. Ako se ponašanje shvati osobno, to može oslabiti odnos i otežati postavljanje granica.
Uspoređivanje djeteta s drugima ne popravlja ponašanje i može potaknuti ljubomoru. Dr. Reischer ističe da se disciplina treba usmjeriti na ponašanje, a ne na usporedbe.
Kazne donesene u ljutnji često su neprimjerene i teško provedive. Dr. Reischer naglašava da posljedice moraju biti proporcionalne ponašanju, a ne razini frustracije odraslih. Jasna kućna pravila s logičnim posljedicama pomažu izbjeći ovakve situacije.
Povremeno provođenje pravila šalje poruku da granice nisu čvrste. Dr. Gardere upozorava da nedosljednost zbunjuje djecu i potkopava autoritet. Dosljedno ponavljanje očekivanja i reagiranje na svako kršenje ključno je za učinkovitu disciplinu.