NAČIN na koji komuniciramo u ljubavnim vezama često je odraz našeg djetinjstva. Ako su roditelji bili skloni stalnim kritikama i nisu stvorili sigurno okruženje za izražavanje osjećaja, posljedice se mogu osjećati desetljećima kasnije. Osobe koje su tako odrastale sklonije su tjeskobnoj privrženosti, teže reguliraju emocije i imaju specifičan stil komunikacije.
Negativna iskustva iz djetinjstva mogu utjecati na veze, samopouzdanje i poslovni život, a najjasnije se vide u načinu na koji razgovaraju s partnerom, piše YourTango.
1. "Jesi li ljut/a na mene?"
Stalna potreba za provjerom, traženje potvrde i ispričavanje zbog vlastitih osjećaja tipični su za osobe s tjeskobnim stilom privrženosti. Uzrok je u djetinjstvu, kada su morali potiskivati emocije i pažljivo pratiti raspoloženje roditelja kako bi izbjegli kritiku. Pitanjem "Jesi li ljut/a na mene?" pokušavaju provjeriti je li partnerovo neraspoloženje usmjereno na njih.
2. "Sve sam ja kriv/a"
Preuzimanje krivnje bio je mehanizam preživljavanja u djetinjstvu, način da se izbjegne kazna ili sukob s roditeljima. Takve su osobe naučile da su tuđi osjećaji važniji od njihovih, pa im preuzimanje odgovornosti za sve i danas pruža osjećaj sigurnosti.
U vezi, međutim, takav obrazac otežava rješavanje problema jer se sukob izbjegava umjesto da se koristi za povezivanje. Pretjerane isprike postaju navika, a vlastite potrebe ostaju neizgovorene, što udaljava partnere.
3. "Tako sam loš/a partner/ica"
Samokritičnost i sumnja u sebe prate osobe odrasle uz kritike i dugo nakon što napuste roditeljski dom. Odgojeni su s idejom da su njihove emocije pogrešne, a svaku grešku doživljavaju kao osobni poraz, zbog čega su skloni negativnom govoru o sebi. Ta nesigurnost u vezama vodi u tjeskobnu privrženost. Kako bi se nosili s niskim samopouzdanjem, traže stalnu potvrdu od partnera.
4. "Nije trebalo biti ovako"
U strahu od odbacivanja i kazne, djeca kritičnih roditelja često postaju perfekcionisti koji pokušavaju svima ugoditi. Planiranjem i pokušajima kontrole nastoje stvoriti osjećaj sigurnosti, ali u vezama time zapravo izazivaju napetost. Ako se partner ne ponaša prema njihovim očekivanjima ili dođe do svađe, takve se osobe povlače. Ne znaju se nositi s neizvjesnošću i ranjivošću u isto vrijeme.
5. "Obećavam da ću biti bolji/a"
Osobama odraslim uz stalne kritike svaka je povratna informacija izvor stresa, što je posebno vidljivo u vezama. Kada partner izrazi zabrinutost ili dođe do sukoba, one se vraćaju u naučeni obrazac iz djetinjstva: preuzimaju krivnju, mole za oprost i obećavaju da će se popraviti.
Reakcije variraju od obrambenog stava do pretjeranih isprika. Ako svaka nesuglasica postane previše intenzivna, partneri s vremenom mogu početi izbjegavati važne razgovore.
6. "Nisam ljut/a, obećavam"
Kada partner primijeti da su uznemireni, osobe s ovakvom prošlošću teško se otvaraju. Umjesto toga, zauzimaju obrambeni stav, poriču svoje osjećaje i skrivaju što misle, jer je to naučeni način nošenja s ranjivošću.
U strahu od osude ili odbacivanja, reći će "Nisam ljut/a" ili "Dobro sam". Takvo potiskivanje udaljava ih od partnera i šteti njihovom mentalnom zdravlju, ali radi se o ciklusu koji je teško prekinuti.
7. "Ne želim razgovarati o tome"
Kontrolirajući roditelji djeci ne dopuštaju da slobodno osjećaju i prorade emocije, što narušava njihovu sposobnost emocionalne regulacije. Zbog toga su naučili potiskivati osjećaje ili ih se sramiti.
U odrasloj dobi, složene emocije i sukobi mogu ih preplaviti. Neki zato postaju kontrolirajući i izbjegavaju teške razgovore kako bi stvorili lažni osjećaj sigurnosti. Budući da se boje vlastitih osjećaja, znakovi partnerove ljutnje ili ranjivosti mogu ih potpuno paralizirati.
8. "Jesam li nešto pogriješio/la?"
Ako su kao djeca za male pogreške dobivali velike kazne, logično je da su u odrasloj dobi izrazito oprezni. Stalno se ispričavaju i preispituju jer očekuju negativnu reakciju čak i kada samo izraze svoje mišljenje ili osjećaje.
Tjeskobna privrženost, stvorena u djetinjstvu, tjera ih na stalnu sumnju u sebe. Potrebno im je odobrenje drugih da bi se osjećali sigurno, čak i ako time narušavaju vlastiti mir. Pitanje "Jesam li nešto pogriješio/la?" manifestacija je te duboke nesigurnosti.
9. "Imam osjećaj da sam rekao/la nešto pogrešno"
Dok većina ljudi povremeno analizira svoje izjave, osobe odrasle uz kritične roditelje to rade neprestano. Okidač može biti partnerov neodređen pogled ili samo njihov unutarnji osjećaj da ih netko osuđuje, čak i bez stvarnog povoda.
Njihovo samopouzdanje ovisi o reakcijama okoline, što ih drži u neprekidnom stanju sumnje i tjeskobe. Budući da su roditelji propitivali svaku njihovu odluku, bez potvrde partnera da postupaju ispravno osjećaju se izgubljeno.