Biti jedinac ima svojih prednosti, ali i izazova. Dijete koje odrasta bez braće i sestara često uživa punu pažnju roditelja i ne mora dijeliti svoje igračke, ali se može osjećati usamljeno - što potvrđuju i brojna istraživanja. Iako se neka djeca u toj ulozi osjećaju sretno i ispunjeno, druga se suočavaju s pritiskom da budu savršena jer su jedini izvor roditeljskog ponosa i očekivanja.
Također, jedinci često imaju poteškoće u pregovorima oko neovisnosti, primjerice u situacijama poput noćenja kod prijatelja. Roditelji im žele pružiti sve, ali nesvjesno mogu pojačati osjećaj odgovornosti i pritisak koji dolazi s time da su "jedino dijete".
Jedinac je jedino dijete čiji se školski uspjesi prate, na čije sportske nastupe roditelji dolaze i čije se ponašanje pomno analizira. Upravo zato mnogi jedinci osjećaju da ne smiju pogriješiti. Stručnjaci savjetuju roditeljima da djetetu jasno daju do znanja kako je trud važniji od rezultata i da su ponosni bez obzira na ocjene ili uspjeh.
Kako djeca rastu, sve više teže druženju s vršnjacima. Kod jedinaca to može biti izraženije jer kod kuće nemaju braće ni sestara. Ako često žele ići prijateljima ili ih dovoditi kući, to ne znači da odbacuju roditelje - jednostavno traže bliskost s vršnjacima, što je posve prirodno.
Budući da često provode vrijeme sami, jedinci već od malih nogu razvijaju samostalnost. Ponekad traže prostor i mir, što ne znači da su zatvoreni ili distancirani, već samo da su navikli biti samodostatni. Kada traže da ih se pusti na miru, to nije izraz nepoštovanja, već potreba za osobnim prostorom.
Iako postoji uvriježeno mišljenje da su jedinci razmaženi, istraživanja pokazuju suprotno. Djeca koja odrastaju sama najčešće žele da ih se doživljava kao odgovorne, skromne i sposobne osobe. Roditelji im u tome mogu pomoći tako da ih ne tetoše previše i ne podilaze svakom njihovom zahtjevu, već da ih uče zdravim granicama kao i svako drugo dijete.
Kako bi si ispunili vrijeme, jedinci često razvijaju bogat unutarnji svijet i bujnu maštu. Mnogi satima osmišljavaju vlastite igre, u kojima plišane životinje mogu biti učenici, pacijenti ili publika. Kreativnost koju time razvijaju vrijedna je i treba je poticati, čak i kada djeluje neobično ili nesvakidašnje.