Iskrena poruka i naputak svim roditeljima djece s posebnim potrebama

NIJE LAKO nijednom roditelju koji ima dijete s posebnim potrebama, no ponekad je zapravo prilično teško i onim roditeljima koji su imali tu sreću dobiti zdravo dijete, a koje žele odgojiti tako da razumiju različitost, da osjećaju veliku empatiju prema onima koji jednostavno nisu isti kao i oni. Jer djeca vide, djeca prepoznaju različitost i s njom se nose na svoj način, najčešće iskren način koji, iskreno, često možda nije baš pravi način. Teško je biti pametan u situacijama kada se nađete u blizini slatkog, ali malo različitog djeteta pred kojim, odnosno pred čijim roditeljem želite pokazati pravu stvar, a opet, ni sami često ne znate kako. 
 

Zato sam odlučila obećati sama sebi i svima vama roditeljima koji imate tu zlatnu, malo različitu djecu, napisala je Andrea Boerigter, mama koja se bavi djecom s posebnim potrebama i o tome javno progovara kroz svoje riječi i tekstove.  

"Dragi vi; 

 

Žao mi je. Bila sam naivna kada sam pomislila da moje dijete neće primijetiti. Mislila sam da će se najnormalnije igrati. Nisam mislila da će uopće primijetiti razliku bez obzira na invalidska kolica, na pomagala, na teškoću njihovog kretanja i sporazumijevanja, na čudne zvukove i različitu komunikaciju. Bila sam naivna misleći da su djeca djeca i da djeca drugu djecu vide isto, ali nisam bila u pravu. Oni to itekako primjećuju. 

Srce mi se slomilo kada je moje dijete uprlo prst u vaše dijete kada je on počelo snažno pljeskati rukama. jako sam se posramila kada je moje dvogodišnje dijete tada dotrčalo do mene, sakrilo se iza mojih nogu i tiho mi reklo da se boji. 

Čini mi se da ustvari uvijek počinje tako. Da se tako rađaju stereotipi i da se tako ispoljava strah. Strah od nepoznatog. I zato se sramim što sam uopće pomislila da će moje dijete biti drugačije. 

I zato ću se svojski potruditi da nadiđe sve te strahove. Obećavam da ću sa svojim djetetom pričati puno o različitostima. Obećavam da svaki slijedeći put kada moje dijete upre prstić u nekoga tko je različit neću ga ni pokušati ušutkati ili mu brzo skloniti taj prst. U takvim situacijama ljudi najčešće kreću tiho objašnjavati svojoj djeci da je to dijete različito i bolesno, da ne smijemo u njih upirati prste, pa šapuću i ne prestaju pogledavati. Baš tada nastaje neugodna situacija, za jedne i za druge. I zato to neću više nikada učiniti. Istog tog treba svom ću djetetu jasno i normalnim glasom objasniti da postoje različitosti među nama, ali da isto tako postoje i velike sličnosti. 

>>>Svi smo mi različiti<<<

"To dijete treba kolica da bi se moglo kretati, baš kao što i ti trebaš svoje noge, ali pogledaj, i to dijete ima majicu s likovima iz Pseće ophodnje. Vidiš li kako ste jako slični."

"Djevojčica glasno plješće jer je jako uzbuđena. pa to isto radiš i ti kada si sretan. Smiješ se i plješćeš, zar ne? Niste li po tome posve isti?" 

"To dijete ima Downov sindrom i po tome ste različiti, ali i to dijete jednako voli igrati nogomet baš kao i ti!"

"Dijete nema kosu. Ti imaš puno kose, ali pogledaj kako to dijete ima slatki plavi šeširić! Tu boju i ti najviše voliš!" 

Možda će u tim situacijama isticanja istine i jednima i drugima biti malo neugodno, možda će se malo ispod oka pogledavati, ali te će sekunde sigurno ostaviti dobar trag na sve jer sličnosti na koje ću pokušati ukazati sigurno će utjecati na to da se kod mog djeteta lakše prebrodi taj strah od nepoznatog. Da prijeđe tu granicu, da shvati da nitko nije toliko različit da ne bi bio sličan. 

Djeca su djeca i djeci treba ukazati na važnost spoznaje te sličnosti. Ako to nećemo biti mi roditelji koji ćemo se potruditi djeci zaista ukazati na to, tko će to napraviti umjesto nas? I ne, ne želim ja ovim pismo svratiti pozornost na sebe da bi javnost mislila da sam je najdivnija osoba na svijetu.

Ja samo želim svom djetetu najbolje! Svom - da - jer ne želim da zbog straha od nepoznatog i zbog glupavih stereotipa propusti u životu upoznati divne ljude. Jer i djeca s posebnim potrebama jednako su ljudi i jednako su djeca kao i svi, i najčešće su zapravo mali predivni ljudi. 

>>>Jeste li danas obukli rasparene čarapice?<<<

Sve to znam jer radim baš s takvom djecom i s obzirom da sam s njima upoznala svu njihovu hrabrost, dobrotu, iskrenost i zapravo, oni su veliki dio onoga što mene danas čini jednako hrabrom, dobrom i iskrenom, i baš zato ne želim da moje dijete propusti toliko prilika da upozna tako divnu djecu i ljude. 

>>>Svi smo mi pomalo autistični<<<

Naša djeca moraju biti svjesna da smo svi mi različiti, ali smo isto tako i svi mi jako, jako slični! A to neće doznati ako svoju djecu naučimo da se radije maknu, da nama ne bude neugodno jer moramo objašnjavati. Meni stvarno neće biti teško svom djetetu objasniti da svaki put kada sretne nekog različitog automatski potraži sličnosti među njima, pa stoga nemojte da vama to bude teško. I vama roditeljima zdrave djece, ali i vama roditeljima djece s posebnim potrebama, jer i vi morate biti ambasador svoje djece, a ne samo skrenuti kolica u drugom smjeru ili šutjeti i tražiti neželjene reakcije na licu svakog djeteta koje priđe vašem djetetu. 

Budite kao i sve druge mame - ponosne na svoju djecu, jer to i jeste, samo što o tome često ne govorite pred drugima."