Ispovijest jedne dadilje - U potrazi za savršenom obitelji

AKO MISLITE da je posao dadilje lak, da bi one trebale samo slijediti vaše naputke i biti dobre prema i s vašom djecom, znajte da se u tom poslu krije mnogo više od lakog zadatka.  I ne mislimo tu na one dodatne zadatke koje mnoge dadilje uz prethodan dogovor moraju raditi poput kuhanja i pospremanja, već zadatak kako uskladiti potrebe djeteta, jednog i drugog roditelja te sebe kao zaposlenika u jednoj vrlo privatnoj priči s vrlo privatnim pravilima. 
 

Biti dadilja naizgled je divan posao jer se one bave samo jednim ili nekoliko djece, nije gužva kao u vrtićima, međutim, dok vrtići imaju jasno zacrtana pravila, posao dadilje zahtjeva individualnu prilagodbu. 
 

Priču o tome kako je biti dadilja ispričala je jedna tridesetogodišnjakinja koja je oduvijek jako voljela djecu, nikada joj nije bio problem posvetiti im se, spusti se na njihovu razinu i uopće biti u njihovom društvu. "Djeca su me uvijek voljela i nekako smo se uvijek uzajamno razumjeli. Zato sam i odlučila postati dadilja. Međutim, u početku nisam razmišljala da djeca dolaze u paketu s roditeljima koji pak stižu sa svojim problemima, stavovima i očekivanjima koji često čak nisu ni isti između mame i tate", započela je svoju priču kojom se željela osvrnuti na neke osnovne probleme ovog zahtjevnog posla. 
 

Ne postoji savršena dadilja, to je sigurno točno, kako ne postoji ni savršen čovjek ni savršeno dijete, no kada se radi o samo jednoj osobi lakše je pronaći nešto blizu savršenstvu nego kada se radi o nekoliko različitih osoba. Dakle, ova si dadilja uzela u zadatak pronaći gotovu savršenu obitelj u kojoj će raditi. 
 

Njena su iskustva ovakva: 
 

Obitelj koja se prva javila na njen oglas bila je naoko savršena. Pristojni i ugodni roditelji u ranim četrdesetima sa sinom od osam godina. Sin je bio prilično zreo za svoju dob te kako je majka prišapnula našoj dadilji, na prvi se pogled malo zaljubio. Odlično, pomislila je dadilja jer i se i ona sama na prvi pogled zaljubila u cijelu obitelj. Sa svima je kliknula na prvu i sve se činilo savršenim. Međutim, uz sina, malo se zaljubio i otac te se tako već nakon nekoliko dana savršena slika počela raspadati. 
 

Svaki put kada je otac bio u njenoj blizini počeo je flertovati, diskretno, ali preočito da se ne bi skužilo. Tako je i nju i suprugu dovodio u nepoželjne situacije koje se zbog psihologije posla nisu mogle raspraviti te je naša dadilja jednostavno bila primorana dati otkaz. Ostati u toj obitelj gdje ću se svaki put pitati što će mi otac reći, hoće li mi namignuti ili će uskoro krenuti dalje u svom flertovanju, to jednostavno nije mogla dozvoliti jer je njen zadatak bio brinuti oko djeteta, a ne oko muža. 
 

Poučena prvim iskustvom silno se radovala obitelji broj dva - samohrana majka i njena sedmogodišnja djevojčica. 
 

Bez nasrtljivog muža s kćerkom koja je tek krenula u školu i oko koje ne bi smjelo biti puno problema dadilja je pomislila - to je to!
 

Međutim, nije bilo tako. Majka je bila pravnica koje po cijele dane nije bilo kod kuće no dadilji nije ostavila slobodne ruke već joj je isprintala podugačak popis pravila - kako će njena kćer i koliko će - učiti, jesti, igrati se, koliko stranica iz knjige prije spavanja mora pročitati (ni manje ni više od zacrtanog broja stranica... 
 

I sve bi to možda funkcioniralo da je kćer bila voljna postupati po majčinim pravilima. No strog odgoj kojeg je majka provodila putem nekih drugih osoba u njenoj je kćerki pružio samo otpor prema svakom od njih. 
 

Kćer je bila namjerno zločesta, razmažena, ljuta, zajedljiva i vrlo je često lagala. Svaki put kada je dadilja pokušala o tome razgovarati s njenom strogom majkom nailazila je na zid - majka je ili mijenjala temu, ili se izvlačila da sama dadilja očito nije dorasla tako malom zadatku kao što je odgoj djece i slijeđenje jednostavnih pravila ponašanja. 
 

No dadilja je bila uporna u svojoj namjeri sve dok jednog dana majka navečer nije došla s posla te napala dadilju zašto njena kćer nije napisala zadaću. "Sama mi je veselo rekla da danas nemaju nikakvu zadaću, a čim ju je majka pitala za nju revno je odgovorila kako mi je cijeli dana govorila da trebamo započeti raditi zadaću, ali ja sam joj rekla da ćemo je danas jednostavno ignorirati. U tom su trenutku dvije inače suprotstavljene strane ujedinile snage u napadu na mene. Majka me nazvala neodgovornom lažljivicom i nije me čudio e-mail kojim mi je drugi dan otkazala suradnju! Čudilo me što mi to nije mogla sama reći večer kada smo se raspravljale, no bilo je očito da na takav način rješava svoje probleme i frustracije. Srećom za mene, jer tu sigurno nisam naišla na normalnu obiteljsku situaciju. A njima, odnosno njenoj kćerki, želim više sreće u životu!". 


 

Nakon neuspjeha s tročlanom i dvočlanom obitelji, dadilja se razveselila jednoj naoko normalnoj peteročlanoj obitelji. Možda kada je riječ  o obitelji s više djece pronađe više razumijevanja. Majka je radila u izdavaštvu, otac je bio simpatični zubar, a djeca - sedmogodišnja kćer te dva sina od devet i 11 godina. 
 

Naoko svi odreda vrlo simpatični, i tako se činilo jedno vrijeme. Djeca su bila jako slatka, pristojna, poslušna i pametna.  zadaće smo radili bez problema, uvijek nam je ostajalo dovoljno vremena za igru, međutim majka je s vremenom počela zabranjivati opuštanje smatrajući da njena djeca moraju više vremena posvetiti vlastitoj edukaciji. Neka uz zadaće još čitaju i pišu, dozvoljene su im bile samo edukativne igre. Pokušavala je djeci saditi odgovornost prema učenju. Htjela ih je usmjeriti ka tome da što prije postanu samostalni i uspješni, no tata je bio onaj koji se s tim nije baš slagao te je želio da se njegova djeca, u mom društvu, samo zabavljaju. "Pustite učenje sada, odite se igrati", to je bila najčešća rečenica s kojom nas je pozdravljao na ulasku u kuću. S vremenom sam postala kao na klackalici. 
 

On nam je ujutro poželio dobar dan uz puno igre, a onda je slijedila njena poruka na mobitelu puna zadataka koje moramo obaviti. S vremenom mi je suprug savjetovao da ignoriram njen pritisak i zadatak te da se jednostavno, bez brige, opustim s djecom. 
 

Onda je uslijedila ona s riječima da ne slušam supruga već nju. Situacija doduše nije bila neizdrživa te sam s njima ostala duže vrijeme pružajući djeci ravnotežu jednog i drugog. No, majka je često znala jako kasno doći kući. Kada su djeca već spavala te je tada u vrlo prijateljskom ozračju znala istaknuti kako se ne osjeća kao dobra majka jer ih zapostavlja radi posla, a sve što želi jest da njena djeca  izrastu u dobre ljude. Čak je i priznala dadilji da je često ljubomorna na nju zbog tolikog vremena koje provodi s njima, a onda je u takvom prijateljstvu započelo i ono klasično žensko povjeravanje. No, sve bi t bilo u redu da s takvim povjeravanjem nije počeo i otac te se dadilja iz naše priče odjednom našla i ulozi besplatnog psihijatra. 
 

Tračevi, ogovaranje i ispovijedanje od strane jednog i drugog roditelja nastavljalo se i nakon njenog radnog vremena što joj je ubrzo postalo poprilično naporno. "Znam da su u meni našli osobu kojoj će se moći povjeriti jer sam ja ipak bila upućena u njihov privatan život, no oni jednostavno nisu razumjeli da sam ja dadilja, a ne obiteljski psiholog i da jednostavno ne mogu rješavati probleme svih petero njih.  No nekako smo se već snalazili sa situacijom. Roditeljima sam sve rjeđe davala povod da sa mnom razgovaraju "u povjerenju", skretala sam ne teme vezane uz djecu, a kako sam tamo bivala sve duže tako smo se djeca i ja sve bolje povezivali. Emocije su naravno bile obostrane te sam se i ja opustila do te mjere da sam počela djeci pokazivati svoju ljutnju kada me nisu htjeli slušati. Ja im nisam bila ni šefica ni mama ni partnerica za igru, bila sam netko tko o njima brine dok im nema roditelja, ali oni su se jako povezali sa mnom te je njihova kćer jedan dan mami izrazila tugu jer je mislila da se ja sutradan neću pojaviti na poslu s obzirom da sam se večer ranija malo na nju naljutila."
 

Tada je počelo nešto što otprve nije bilo jako očito, no roditelji su sve više počeli izražavati svoje nezadovoljstvo time što su njihova djeca bila zapravo sretna s dadiljom, uplašili su se da ta ljubav počinje ugrožavati njihovu ljubav te je dadilja uskoro dobila otkaz. 
 

Nakon otkaza, i još nekoliko različitih iskustava dadilja je došla do zaključka - ne postoje savršene, čak ni približno savršene obitelji i toga mora biti svjesna svaka dadilja koja krene u ovaj posao. No, ni to nije čak najvažnije. Ono što svaka dadilja mora znati da svoj posao gledao upravo tako - to je posao u kojem emocije moraju biti uključene, jer ipak je riječ o djeci koja najbolje razumiju upravo emocije, no ne previše. Posao dadilje je težak, a posao roditelja još teži, posebno kada u svoj dom prime potpunog neznanca čiji se posao tako usko isprepliće s njihovim ustaljenim ritmom života, s njihovima emocijama i uopće s njihovom intimom. 

"S iskustvom sam naučila da na posao gledam kao na nešto odradim za vrijeme svog radnog vremena, a na djecu koju čuvam i roditelje s kojima surađujem danas gledam kao što doktori gledaju svoje pacijente. Samo što doktori imaju tu sreću da sa svojim pacijentima borave puno kraće nego ja sa svojima pa ponekad, kada situacija krene u krivom smjeru, pokušam pridobiti roditelje na iskren razgovor. Čudna je poveznica između dadilja i roditelja, jer oni su poslodavci s velikim očekivanjima, a vrlo često ne razumiju da njihov zaposlenik - dadilja, nije običan djelatnik jer to nisu obične okolnosti."