Kako putovati s dvogodišnjakom (i preživjeti)?

Foto: Privatna arhiva

Negdje sam pročitala kako je putovanje s djecom zapravo samo čuvanje djece na drugom mjestu. I to je istina. U posljednja dva mjeseca s našim dvogodišnjakom išli smo dvaput na putovanja duža od deset dana. Ovo su naša iskustva.

Prvo putovanje bilo je u Italiju, u južnu pokrajinu Abruzzo, a drugo u Beč i Brno. Danas, uz brojne low budget linije, putovanje morem nije prva opcija, ali kada putujete van sezone, odnosno kad se većina avionskih linija ukine i kad dolazite iz zemlje u kojoj je željeznička infrastruktura takva da bi, kako kaže jedan šaljivi komentar, Ana Karenjina još bila živa da je čekala vlak u Hrvatskoj, onda tražite next best thing. To je ovaj put bio trajekt Split-Ancona.

Pakiranje

Najstresniji dio puta bila je – priprema. Putujemo automobilom i to nam pruža komod da uzmemo sve što nam treba, ali u tome je i zamka jer se lako dogodi da u nekom trenutku uzimaš sve što ti dođe pod ruku. Hej, zašto mi ne bi na jugu Italije došlo da zasviram ukulele?

Pakiramo duplo dječje robice – hlače, majice, gaćice, potkošulje, čarape, jakne, cipele, papuče, patike, kape. Neseser cvili iz ormarića jer zna da će opet pucati po šavovima.

Uz paste za zube, četkice, gelove, šampone, ide i ljekarna – za nedajbože – čepići brufena i paracetamola, brufen sirup, toplomjer beskontaktni i obični, sirup za alergiju, a uz to sve i kutija s inhalatorom i cjevčica za usisavanje sline iz nosića. Za to je potreban i usisavač. Jednom smo ga nosili sa sobom u Istru, pogled recepcionerke dok je jedno nosilo tijelo usisavača, a drugo vuklo cijev za sobom, bio je neprocjenjiv. 

Trajekt Split - Ancona

Putujemo Jadrolinijinim trajektom Marko Polo, a prije toga, dakako, vozimo se do Splita dok dijete spava. Ukrcaj traje satima i na polasku kasnimo, na moru divlja jugo i nije nam (meni zapravo) baš svejedno. Prijatelj kaže – valovi dva metra, to je ništa za Marka Pola. Trajekt se pokazao ujedno i mjestom na čijoj rampi se nalazi portal u drugu dimenziju u kojoj naš sin postaje Duracell Kid s ekstra energijom i maštom za sve moguće nepodopštine.

Trajekt je pun ljudi, većinom hodočasnika koji preko Splita idu u Međugorje, a sad se vraćaju na sveto talijansko tlo i preko Ancone putuju svojim kućama. Mali trči hodnicima, ja trčim za njim, penje se po skalama, spušta se niz njih četveronoške, liže rukohvate i sudara se s ljudima u punom trku. Nemam se vremena svima ispričavati jer moram pratiti ludi ritam.

Neki bi rekli da mu hitno treba makeover, ja bih rekla da je estetika ovog broda fascinantna. Ima grotlo za desetke automobila, ima kabine koje su jako skučene i uske krevete, ali ima i čistu posteljinu, jako ljubazne zaposlenike i kutak za djecu, restoran koji radi do 22 sata, bar koji radi cijelu noć i općenito odaje lijepi osjećaj sigurnosti, lošem vremenu unatoč.

Večeramo u brodskom restoranu s umjetnim bršljanom i na crtu ispeglanim stolnjacima, hrana je ukusna i vinska lista podugačka. Već smo umorni, a još nismo pošteno ni krenuli. Kad smo konačno zaspali, spavali smo snom pravednika uz ritmično ljuljanje broda i zvuk motora koji se potiho probijao iz utrobe trajekta.

Tamo gdje su preci išli u šoping

Ovo nam je svima prvi put da s naše strane Jadrana putujemo na drugu trajektom, obično idemo u suprotnom smjeru i tako završavamo putovanje. U 7 ujutro pristajemo u Anconu, lučki grad gdje su naši preci putovali u šoping. Moja mater još priča kako bi sjeli ujutro na katamaran, za dva i po sata bili u Anconi, cijeli dan se vrzmali po dućanima i navečer se vratili kući. I tako tri, četiri puta godišnje. Mislim da još uvijek doma ima odijelce koje je tamo kupila i koje je "posudila rodici i ona je u njemu upoznala svog sadašnjeg muža".

Blizu luke je Loggia dei Mercanti koju je izgradio naš Juraj Dalmatinac, ali ovaj put je zaobilazimo i pratimo cestu iz grada koja nas vodi na autostradu te se vozimo oko sat i pol do San Marina, europske mikrodržavice koju je, prema predaji, osnovao jedan Marin s Raba. Prvi dojam nam je da je sve nekako mirnije i čišće nego u državi koja ga okružuje. Ostavljamo automobil na parkingu tik do žičare koja vodi do grada na brežuljku. Vozi svakih 15 minuta i karta je 5 eura po osobi.

E sad, sreća je što naš mališan i dalje podnosi, pa čak i voli vožnju u kolicima, ali kolica dakako nisu za skaline kojih ne nedostaje, a još manje za posjete trima tornjevima, simbolima grada i republike. Zato ih ostavljamo i šetamo, nosimo, vičemo "ne penji se", "past ćeš", "to nije mama", "baci to" i tako dalje.

Kupujemo autić, Alfu kakvu voze carabinieri, a sve da bismo je zauvijek izgubili ostavivši je negdje između restorana i žičare. Cjelokupni dojam je da je grad jako ugodan i da su cijene iznenađujuće niske u odnosu na Italiju, ali i one kod nas doma. 

Parkovi i igraonice

Nakon San Marina vozimo se lokalnom cestom do Urbina, predivnog utvrđenog grada u kojem se rodio Rafael i čiji Palazzo Ducale krije, među ostalim, Piera della Francescu i njegov fantastični prikaz Bičevanja Krista, sliku koju još od studija povijesti umjetnosti želim vidjeti uživo, a ne na reprodukciji.

Sinu se najviše svidjela jedna slika na kojoj je u jednom kutu vjeverica, a koju valjda ne bi ni primijetili da nije njega. Della Francesca mu je okej, ali ništa posebno. Možda više naginje zreloj renesansi, vidjet ćemo. Grad je divan i danju i noću, pun je studenata koji friško započinju novu akademsku godinu, dječji parkovi su odlični, prostrani i sa super pogledom na grad i obližnje brežuljke.

To je stvar s putovanjima s djecom – umjesto ili uz restorane i neke druge atrakcije, intenzivno tražimo parkove i mjesta za igranje – kao recimo igraonice koje su dušu dale neki dan u snijegom zametenom Brnu.

U Teramu neki od nas imaju posla pa je čuvanje djeteta na smjene, pridružuju nam se prijatelji koji su došli o istom poslu i imaju dva mala sina pa smo skupa unajmili smještaj.

Idemo jedan dan autobusom u Giulianovu, grad na obali Jadrana, suprotnoj i potpuno drugačijoj, siromašnoj bilo kakvim otocima i s kilometrima pješčanih plaža. Prehraniti troje djece ispod pet godina je borba u rovovima. Srećom, došli smo u pradomovinu pašte i pizze pa se tu vrte sve kombinacije. 

Konobari i crijevna viroza

Nastojimo odabrati lokale koji imaju uvučenu terasu i nisu blizu prometne ceste jer troje malih divljaka koristi svaku priliku da nas iznenadi svojim domišljatim rješenjima za uništavanje svakog traga dosade. U konačnici to rezultira prekomjernom potrošnjom maramica i salveta, kupljenjem pribora s poda i ostavljanjem izdašne napojnice konobarima koji nas ispraćaju sa smiješkom u nadi da ćemo ih ipak ubuduće zaobilaziti.

Za kraj nas je ulovila crijevna viroza. Ima nešto filmski u tome kad oporavljeni dvogodišnjak skače po krevetu dok vi i partner pokušavate disati i držati oči otvorene. Zapravo ne, nema. Umjesto odlaska u Rim, ostajemo još jedan dan u apartmanu, dok naši prijatelji nastavljaju put.

Sutradan odlučujemo ne čekati trajekt do večeri, nego sjedamo u auto i idemo u Veneciju. Tamo se vraća balans u svemiru iako pada kiša i nosimo kolica preko mostova i skala. Guštamo u svemu što vidimo i trudimo se da dijete ne upadne u kanal. Kupujemo malu žutu igračku vespu koja je za divno čudo još živa i u jednom komadu iako smo se s puta vratili prije mjesec dana. 

Putovanje s djetetom nije nemoguće, ali zna biti vrlo naporno i iscrpljujuće. Ipak, najteže je krenuti. Kad se dijete navikne da se negdje ide svako toliko, onda mu to postane normalno. Spavanje u automobilu je super stvar za prelomiti put, a skoro dvanaestosatno putovanje trajektom pokazalo se kao pravi doživljaj i ne bismo se bunili da ga ponovimo.

Pročitajte više