Mame, do kada ste dojile i je li vama ovo normalno?

SVE NA ovom svijetu ima svoju bijelu, crnu i na tone sivih strana. Dojenje isto. To divno prirodno svojstvo majčinstva i djetinjstva - i ono je nažalost jako često na meti i bijelih i crnih i sivih mišljenja. 
 

I uvijek će to biti tako, pisali mi o tome svaki dan ili ne - uvijek će se naći netko tko će imati nešto za reći jer to nije priča sa samo jednim detaljem. Ma kakvi. Cijelu bi knjigu mogli pisati o tome - od trenutka prvog navlačenja mlijeka, kvrga i kvržica, dojenja u javnosti, dojenja uopće, o razlozima zašto netko ne može ili ne želi dojiti, pokriti dojke ili ne, pokazati ih svijetu ili ne, je li majčino mlijeko hrana, do kada je hrana, a kada postaje nešto što djetetu više ne treba, ali eto, ni dijete ni mama ne prestaju. 
 

Tko uopće može odrediti koji je krajnji rok do kada bi dijete trebalo sisati. Postoji li ijedan autoritet na ovom svijetu koji bi trebao reći - sada je dosta, a da to nije svaka mama ponaosob i svako dijete ponaosob. 
 

Javnost se zgraža, zamislite, nad slikama na kojima majka doji dijete. Ne bebu - to je mnogima divno i potrebno i prirodno i razumljivo i jako slatko. Ali, zamislite, neke majke doje veliku djecu koja bi, kako se to često zna vidjeti po komentarima, već moglo žvakati špek i luk i svaki obrok zaliti rakijom! A ono - na slici dvogodišnje dijete. Dijete koje još uvijek nosi pelenu i vrlo vjerojatno ne govori. Ali ima kosicu koja više nije bebasta pa ljudi jako često previde stvarnu starost takve djece. I onda se drvljem, kamenjem i podsmjehom obrušuju na prizor, a najčešći je argument - djetetu to više ne treba. 
 

Ma tko je jedan stranac da određuje što nečijem djetetu treba ili ne treba. Zar takvi misle da mama koja radi tu strašno gadljivu stvar ne zna kako to dijete više ne treba hranu u takvom obliku. Pa naravno da zna! Zna to odavno, zna i da to mlijeko više ne donosi toliko nutritivnih koristi, ali to nastavlja raditi iz jednog drugog poriva - iz ljubavi prema djetetu koje jednostavno ne želi prestati. Ne zato što je zločesto, oholo i sebično, nego zato što je na takvu vezu naviklo, zato što u tim trenucima nalazi svoj mir, ljubav, utjehu, blizinu. Sve će to dijete dobiti i jednom kada se prestane doslovno naljepljivati ustima na golu bradavicu svoje majke, ali trenutak kada će se ta veza konačno prekinuti bit će odluka majke zbog nje same. I njenog djeteta. Ne javnosti koja se s jedne strane osmjehuje bebama koje cuclaju i zgraža nad prizorom nekoliko mjeseci prestarog djeteta koji radi tu istu stvar. Jer ponekad je zaista pitanje tih nekoliko mjeseci. Dakle nijansi koje odlučuju kada je nešto jako potrebno, a kada nešto postaje toliko nepotrebno da se ističe kao nešto jako strašno i jako ružno. 

>>>Pa dobro koji vam je s tim sisama u javnosti<<<
 

Nije isto, ali - hajde da pitamo proizvođače satova, primjerice, zašto više uopće proizvode satove kada je to danas, kada svi nosimo mobitele sa sobom, apsolutno nepotrebno? 
 

Nije isto naravno, ali, je li ikada itko ikome rekao da se preserava dok je pričao na mobitel, a na istoj mu je ruci bljeskao sat - nepotreban u svim smislovima, osim kada je riječ o čistoj navici. Nije. I smijat će se sada mnogi na ovakvu glupavu usporedbu, ali, stanimo malo, jer nije li to zaista dosta slično. 
 

Jer da - riječ je o navici. Kada sisa prestane biti isključivo hrana, ostaje navika neke druge spone - one nježne i zbog toga potrebite. I zašto bi ta spona nekome smetala samo zato što dijete, eto, već hoda. 
 

I zašto se zapravo baš oni koji vjerojatno nikada nisu osjetili sreću vlastitog djeteta prilijepljenog na sisu osjećaju prozvanima da sude? 
 

Licemjerju nikad kraja - pa zato ajmo stisnuti debeli lajk za svakog 70-godišnjaka koji se hrani viagrama, za svaku polugolu starletu čije se slike klikaju kao lude, i usput dobro operimo jedan ovako gadljiv prizor prepun nježnosti koji izvire iz svake pore ove fotografije. Dijete je preveliko i ovo je stvarno nepotrebno!  

 

Zašto baš ova fotografija? Jer iza nje stoji milijun priča. Majke koja ne prestaje i autorice koja upravo u ovakvim prizorima traži svoju muzu. S jasnim ciljem - želi prikazati taj prirodni majčinski moment koji bi trebao biti jednako privlačan i neupitan kao što su i fotografije manekenki u dizajnerskoj odjeći ili prizori majki koje s istom nježnošću kao i majka sa slike hrane svoje dijete vilicom. 
 

Ova je fotografija inače dio serije koju je fotografkinja Jade Beall iz Tucsona snimila tijekom jednodnevnog boravka u Italiji, po narudžbi ove majke. Fotografija je golišava, bila je objavljena na Facebooku, blokirana je, a naknadno opet vraćena i to vjerojatno zato što i mnoge mame i mnogi fotografi vode bitku da se ovakav tip golišavosti odvoji od golotinje u onom drugom, javnosti prihvatljivijem smislu. Onom kada se šuti, klika, ali ne priznaje. 
 

Jade je inače poznata zagovornica prirodnog ženskog tijela u kojima nalazi muzu za svoje radove i svoje serije kojima pokušava nagnati žene diljem svijeta da poštuju svoje nesavršeno tijelo i da se ne libe ovjekovječiti jedne ovakve intimne trenutke sa svojim djetetom. 
 

Kao žena, majka, donedavna dojilja i vlasnica nesavršenog tijela mogu samo stisnuti ogroman lajk za svaki njen pokušaj, za svaku ženu koja je stala pred njen objektiv, za svako dijete koje je došetalo do majčine dojke prije okidanja fotoaparata, i naravno za sve one koji u ovom trenutku doje svoje dijete, za ljude koji upravo gledaju na sat, za cure koje su baš jučer stavile novi gel na svoje umjetne nokte - jer sve je to jednako potrebno i jednako nepotrebno svakom ponaosob.  Ali ne nalazim razlog da ikome drugom sudim.