Foto: Index
NIKADA neću naučiti njemački. A možda ni tada. Cijeli život imam baku u Njemačkoj i sve što sam naučila je kako reći dobar dan, hvala i može vrećica. Učila sam ga i godinu dana u osnovnoj školi. Četiri godine u srednjoj. Čak sam svojevoljno upisala i izborni predmet na faxu! Sve u nadi da ću samu sebe nekako natjerati da naučim prokleti njemački! Okružena sam njime stalno, koliko teško može biti?! Pa, očito, poprilično.
Moj problem je jedan od onih koji se teško objašnjavaju bakama, mamama i šarolikoj publici. Na papiru, ja njemački znam. Ne na razini da držim nastavu njemačkog jezika, ali dovoljno da ne bih trebala imati nikakvih problema s osnovnim sporazumijevanjem. Prođe cijeli semestar, revno pratim i učim, dođe ispit, dobijem četiri, dođem u Njemačku - ne znam sastaviti tri rečenice. I tako u krug. Kako riješiti navedeni problem, stvarno nemam pojma!
Krenuli smo i na tečaj
Baš zato da nam se ne dogodi poznati problem ‘živim u Njemačkoj pet godina i ne znam pričati njemački’, i muž i ja smo odlučili ovdje ići na tečaj. Osnove imamo, ali svejedno ćemo ići. On je u naprednijoj grupi jer je ozbiljan, odgovoran i, ako mu se dogodi da ima rupe u znanju, nadoknadit će to. Ja idem u grupu za početnike jer sam lijena, neodgovorna i znam da, ako se ispostavi da imam rupe u znanju, neću nikada nadoknaditi to što mi fali već ću početi tražiti isprike za izostanke sve dok ne dođe do apsolutnog odustajanja. I krenuli smo oboje. On zadovoljan, ja zadovoljna. Dolazim redovno kao mali štreber, sve uvijek imam napisano, pratim, javljam se, pričam (da se oslobodim), družim se s ljudima. I vraća mi se flashback od fakultetskog njemačkog - isti sistem. Dolazim, pratim, sve znam. Dobra ocjena, hvala doviđenja. Ali kada koraknem u stvarni svijet, svaki put zablokiram!!
Već postajem ozbiljno frustrirana time što mogu otići u vrtić na intervju i razumjeti cijeli razgovor, ali pet minuta me ostavite s djecom i nemam blage veze što su mi pokušavali reći. Na predavanju se trudim i radim i pričam i prebacujem iz izjavne u upitnu rečenicu, vježbam perfekt, pišem si riječi koje ponavljam, u trgovini dođem do pola rečenice, zapnem na prijedlogu i nastavim na engleskom bez ikakve mogućnosti da se vratim na njemački. Ne ide, brate, i gotovo!
Posebno se posipam pepelom kada vidim svoju ekipu na predavanju. Nema nas više od 15, iz svih dijelova Europe smo, svih dobnih skupina. I svakom od njih skidam kapu! Kažem, moj njemački je za mene katastrofa jer ja znam koliko godina truda je otišlo u vjetar. Ali oko mene se nalaze hrabri ljudi koji su došli ovdje sami i - snađi se druže! Imamo simpatičnog Talijana u četrdesetima, svima drag, ovdje već živi i radi više od godinu dana. Čovjek ima problema s izgovaranjem ‘Dobar dan, moje ime je Antonio, kako se ti zoveš?’. Svaki puta sam preneražena kako uspijeva. Imamo dadilju Španjolku koja ima 19 godina i čuva troje njemačke djece. Ona ne priča njemački. Djeca ne pričaju španjolski. Nitko ne priča engleski. Ne smijem ni ulaziti u tu temu! Imamo Bugara s četvero djece, imamo Grka koji priča grčki, engleski i tečni srpski, imamo Britanca koji se zaljubio u Njemicu i sad lomi jezik, a pretpostavljam i mozak, pokušavajući shvatiti koncept njemačkih rodova i deklinacije koji u engleskom ne postoje. Tu i je moja ‘hrvatska mama’, Zagrepčana s dvoje djece, trenutna domaćica sa zaposlenim mužem. Netko kome se radujem svaki sat jer je strašno koliko ti par šala na račun ‘mame domaćice u Njemačkoj’ na materinjem jeziku ponekad znači. I svi se snalazimo, svi se međusobno smijemo, pa na hrvatsko/engleskom objašnjavamo njemačko značenje riječi mladom Talijanu koji zna samo španjolski!
Sve znam o tome "već ćemo naučiti"
Šarolikost grupe nešto je što meni puno znači. Ja sam jedna od onih koji ne voli homogene mase, volim kada pronalazim zajedničke crte s ljudima s kojim na prvu nemam ništa zajedničko. I veseli me vidjeti kako svi zajedno napredujemo - ako ne u njemačkom, onda barem u samopouzdanju i oslobađanju vlastitih strahova. I sve znam o tome da ‘ćemo naučiti’, i sve znam o tome da ‘za sve treba vremena’ i jasno mi je da ‘ćemo se jedan dan probuditi i bit će puno bolje’, ali svejedno uopće ne mogu zamisliti da će osvanuti dan u kojem ću njemački razumjeti bez truda, poput engleskog. Ne mogu zamisliti da će doći dan kada ću moći razmišljati na njemačkom i kada će mi na pamet padati riječ na njemačkom, a ja se neću moći sjetiti kako se kaže na hrvatskom. Nadam se da hoće, ali realno, uopće ne vidim kako bi se to ikada moglo ostvariti.
I naravno da neću odustati ovaj puta. Nastavit ću se kretati puževim korakom i nadati se dalekom cilju. Ako su toliki naučili, valjda ću i ja. Ali ću cinično i dalje razmišljati o tome kako je njemački nešto što neki od nas jednostavno ne mogu naučiti. Godine pokušavanja tome su me naučile - korak naprijed, dva natrag. Pa dokle dođemo! Ali nevjerojatno pozitivna energija, koju ova zemlja odašilje uistinu svima koji odluče iskušati svoju sreću, u svakom slučaju pomaže.