Foto: 123rf
PREKRASNO subotnje prijepodne idealan dan za mali izlet do centra grada. Izbor - tramvaj. Društvo - sin od sedam godina. Godina - 2016. Pitanje - što se to dogodilo društvu?
Jedanaestica polagano klizi u smjeru centra grada. Tramvaj je poluprazan, sin i ja sjedimo svaki na svojoj sjedalici. No već nakon nekoliko stanica tramvaj se puni i ja, majka, logično dižem sebe, prepuštajući ugodu sjedenja svom sinu. No već nakon nekoliko stanica traži se prazno sjedalo više, a u našu blizinu dotetura simpatični vremešni starac. Pokušavam laganim migom dignuti svog sina sa sjedala, da mjesto prepusti njemu no starček se ne da - "Ma samo neka on sjedi, njegove su noge umornije od mojih".
Nisam znala da li da to shvatim kao ironiju, istinu ili da sve to ignoriram te sam sinu ljubazno domahnula da se digne. Bez pogovora se digao na što je djedica još malo pokušavao biti smiješan i ljubazan uz riječi, "ma ja ću samo nekoliko stanica, neka ga, neka dijete samo sjedi". "Ma ne, ne treba", rekla sam uz osmjeh upućen i njemu i sinu, jer doista - njegove su noge jake, ruke su mu žilave, trenira karate i zaista se može nositi s malo ljuljanja i cimanja u tramvaju. I dok je tramvaj tako nastavio voziti, a djedica konačno skrenuo svoj pogled s nas, u mislima sam se odjednom vratila u '91. godinu. Znakovita godina, da, ali u tom trenutku nije imala veze s tom simbolikom već činjenicom da je baš te godine moja mama, a podsjetila me ova zgoda na jednu davnu zgodu iz autobusa, bila tri godine starija nego što sam sada ja. U školu sam s busom uvijek išla sama, no taj je dan iz ne znam više kojeg razloga mama išla sa mnom i one sekunde kada smo zajedno ušle u bus barem petero mojih vršnjaka automatski se dignulo da bi moja mama mogla sjesti.
Da se razumijemo, ona nije bila stara i to ne kažem samo zato da bi sebe sada naglo pomladila, (ako baš vas zanima tek se bližim 40.-ima), već je to nekada bilo normalno. Školarci su u javnom prijevozu sjedili samo onda kada nije bilo drugih pretendenata na ta sjedala. I u tim mislima kako su školarci nekada sustavno stajali jer su svi odreda imali jake noge i žilave ruke iz misli me trgne guranje podebele žene koja je svog bucmastog sina vukla za ruku kroz nemalu gužvu i skupa s njim stala točno pored simpatičnog djedice. On ili se namjeravao taman dignuti, ili mu je dosadilo sjedenje, ili je konačno našao žrtvu da joj prepusti svoju ugrijanu stolicu, dignuo se i ustupio mjesto bucmastom sinčeku koji je, uzgred rečeno, zadihan jedva dočekao svoj redovni konak u tramvaju. I dok sam u mislima još uvijek vrludala od one scene moje ne-stare mame kojoj su ustupili mjesto i ove scene sada u kojem je ova gojazna gospođa bez pardona uvalila svog sinčeka na mjesto na kojem je, budimo realni, trebalo zapravo sjesti moje dijete (naizgled posve nejako spram tog vršnjačkog golijata), jer valjda je takav pobogu red. Mi smo tu došli prvi.
I tada mi je sinulo. Mom se djetetu dižu redovno i mladi i stari. Čak mi se čini da se njemu revnije dižu sada nego kada je počivao u velikom trbuhu, pa si mislim, jel to neka neizrečena kultura. Molimo vas dignite se majkama s malom djecom. U redu. Ali on zasta više nije malo nejako dijete.
I u tom flash backu s 91. na 2016. shvatim koliko su se tramvajska vremena promijenila. I onda kao šlag na torti, stanicu prije trga tramvaj se poprilično raščisti, ali taman na naša vrata ulazi vremešna bakica. Naoko jednako simpatična kao i djedica s početka priče te vidno polagana koraka kreće stati taman kod našeg buce iz sredine priče. Buco tako nešto oko sebe nije naravno ni primijetio jer je već dobrano savinuo vrat prema mobitelu i igricama, a njegova gojazna majka staricu nije ni trebala primijetiti jer ona je ipak ponosna vlasnica nejakog djeteta koje po svim silama zakona i bon-tona ima prvenstveno pravo sjedenja u tramvaju. I tako je naša starica s kraja priče ostala kratkih rukava i što se tiče tople udobne sjedalice, ali i štange za držanje jer majci djeteta nije ni palo na pamet da svojim obujmom dobrano krade prostor ne samo oko sjedala već i oko štange pa se jadna starica u velikom zavoju gotovo ispružila po podu koliko je duga i široka. Ali nije, jer bili smo tu moj mali sin i ja da je uhvatimo. Gospođa s gabaritima nije ni trepnula jer nje se to uopće nije ticalo. I dok se u tom nemilom trenu nekoliko vremešnih ljudi krenulo dizati posrnuloj starici ona je ni manje više izjavila: "Pustite mene neka sjedne dijete!" misleći naravno na mog sina.
Uljudno smo zahvalili i spremili se za izlazak dok su buco i bucka svaki u svojim mislima nastavili svoju vožnju totalno nesvjesni ove moderne bizarne situacije.
Sve što mi se nakon tog svakodnevnog događaja rojilo u glavi bilo je pitanje "Ova tramvajska kultura više stvarno nema nikakve veze s mozgom zar ne? Zar nije kulturno i logično mjesto ustupiti starijima, onako kako se to nekada po inerciji radilo? Jer to nije samo stvar kulture, to je stvar opreza s obzirom da su mnogo veće šanse da se prilikom naglog kočenja ozlijedi osoba koja nije u stanju tako čvrsto stajati na nogama niti se čvrsto držati. Nije to samo stvar sjedenja i umornih nogu, to je stvar predostrožnosti. Isto kao i kod trudnica."
I naravno, u povratku sam napravila mali eksperiment. Ja sam sjedila, a moj je sedmogodišnji sin stajao pored mene. Ja nisam ni stara ni slaba, da se razumijemo, ali on sigurno ne zaostaje sa svojom životnom energijom. I znate što se dogodilo? Mislim da nije bilo čovjeka koji me nije ošinuo pogledom, a njega nutkao da sjedne. "Sjedni dijete drago, samo sjedni."
I onda se čudimo što se mlađarija ne diže nikome? Zašto i bi, pa i oni su još uvijek djeca, zar ne? I dobrano smo ih navikli da imaju puno pravo sjediti, čak i dignuti starce s tih pozicija.